LUKO PALJETAK

“Jedna je mačka mnogo jela

i postala je strašno debela

užasno troma

užasno spora

i da stvar bude mnogo gora,

jednog je dana srela miša.”

 

Autorica teksta: Andrijana Kos-Lajtman

Tekst je objavljen u časopisu Književnost i dijete, 2012. 1 (1-2)

Bezvremenska sloboda stiha Luke Paljetka

Luko Paljetak nije samo jedan od najsvestranijih hrvatskih književnika nego i jedan od najplodonosnijih ljudi u hrvatskoj kulturi uopće – pisac, prevoditelj, kazališni i likovni kritičar, redatelj, feljtonist, esejist. Rođen u Dubrovniku, prijestolnici hrvatske kulture i umjetnosti, ali i gradu-simbolu slobode ljudskog duha i kreativnosti, cjelokupan dosadašnji život i rad Paljetak je podjednako vezao uz rodni Dubrovnik koliko i uz druge hrvatske krajeve i gradove, osobito uz Zadar i Zagreb. Naime, nakon osnovne škole, Učiteljske škole te dva semestra Pedagoške akademije u Dubrovniku, ostatak školovanja nastavio je u Zadru na Filozofskom fakultetu gdje je i diplomirao 1968. godine hrvatski jezik i književnost te engleski jezik i književnost. Nakon studija radio je kao dramaturg i redatelj u zadarskom Kazalištu lutaka, na mjestu gdje je već tada, u svojim mladim godinama, mogao najizravnije izgrađivati ne samo svoj interes za kazalište nego i iznimnu sposobnost razumijevanja djece i njihove dječje perspektive. U godinama nakon toga, od 1973. do 1978., radio je kao asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost i na Katedri za svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, angažirajući se istodobno i na uređivanju časopisa „Zadarska revija“. 1978. godine vratio se u Dubrovnik gdje i danas živi, no njegova aktivna znanstvena i umjetnička suradnja s različitim kulturnim ustanovama u Hrvatskoj i inozemstvu zapravo je tek tada započinjala. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. godine stekao je doktorat znanosti disertacijom o književnom djelu hrvatskog pjesnika i prevoditelja Ante Cettinea, godine 1994. postao je član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1997. njezin redoviti član. Također, od 2001. dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2011. i član Ruske akademije književnosti, prvi strani član u njezinoj povijesti. Svojom iznimno aktivnom književnom i znanstvenom djelatnošću Luko Paljetak tijekom godina uključio se u izravan rad i mnogih drugih relevantnih kulturnih institucija – Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog PEN-a, Hrvatskog centra UNIMA-e, Međunarodnog centra UNIMA-e, Dramskih umjetnika Hrvatske, Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih pisaca Herceg-Bosne. Glavni je urednik časopisa „Dubrovnik“ Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku, jedan od najboljih hrvatskih prevoditelja s više europskih jezika (između ostalog, potvrdio se prijevodima svjetskih klasika kao što su Shakespeare, Poe, Joyce, Blake, Chaucer, Carroll, Wilde, Dahl, Neruda, Lorca, Ljermontov i Prešeren) a u novije doba i likovni stvaratelj. Sinestezijski doživljaj slike i teksta, osim vlastitim knjigama, Paljetak višekratno potvrđuje i suradnjama s različitim hrvatskim likovnim umjetnicima koje su rezultirale s više pjesničko-grafičkih mapa.

U književnom radu Paljetak je istodobno okrenut i pisanju za djecu i pisanju za odrasle. Od početaka njegova književnog stvaranja knjige koje je namijenio djeci kontinuirano su utkane u lanac njegovih objavljenih djela, desetljećima jednakovrijedno supostojeći uz one za odrasle. Već njegova prva dječja knjiga gotovo sudbinski je predodredila ne samo Paljetkovu autorsku dječjeknjiževnu poetiku nego i njegovu poziciju u okviru suvremene hrvatske dječje književnosti, kao i karakter iste. Riječ je o zbirci pjesama Miševi i mačke naglavačke (1973), najčitanijoj i najznakovitijoj Paljetkovoj zbirci koja je do sada izašla u 10-ak izdanja. Tumačeći djeci nastanak knjige, autor navodi: „Nećete mi povjerovati ako vam kažem da je jedna od mojih prvih igračaka bio – miš. Da, miš. I to ne onaj umjetni koji se kreće na oprugu što je prethodno treba na potez pokrenuti. Ne, nikako. Bio je to pravi, živi miš koji se jednog jutra bio uhvatio u veliku stupicu u našoj maloj staroj kući u kojoj sam se, sjećam se, rodio jednog dana… Čini mi se da je to bilo jučer, a možda i jest, ne sjećam se više“. Upravo to da kategorija vremena prestaje biti važna, da vremenski planovi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti paralelno supostoje na horizontu svijesti, a životna razdoblja kao što su djetinjstvo, mladost i zrelost egzistiraju tek kao formalne a zapravo irelevantne kategorije, presudna je odrednica životnog i književnog svjetonazora Luke Paljetka – ona  inducira i ono što je napisao i ono kako je napisao. Miševi i mačke naglavačke zbirka je narativnih pjesama objedinjenih likovima životinja koje u našoj kulturi egzistiraju gotovo kao svojevrsni arhetip vječne konfrontacije – mačke i miša. Veličina i značenje Paljetkove zbirke, međutim, jest upravo u tome da uvriježenu simboliku i arhetipsku poziciju neprijateljstva i nespojivosti priroda prevrednuje u nešto sasvim novo i drugačije – u poziciju najrazličitijih odnosa koji su sve samo ne konvencionalni i određeni nepromjenjivim crno-bijelim binarnim oprekama. U portretiranju mačke i miša koji su glavni likovi svih pjesama-priča, kao i u minucioznom vođenju njihovih fabula, Paljetak zapravo koristi arsenal ljudskih osobina, sposobnosti, karaktera i situacija. Njegovi akteri miševi i mačke iznimno su žive i plastične osobnosti prezentirane u širokoj lepezi psiholoških, socijalnih i emotivnih pozicija – oni ljudski pate i žaluju, imaju psihičke probleme, mori ih depresija, ali isto tako i ljudski se smiju, raduju, uživaju u hrani i piću, u glazbi i knjizi, u šetnjama i aktivnostima na otvorenom, ukratko – u neiscrpnoj raznolikosti iskustava koje život pruža. Svijet koji zbirka otvara stoga je drugačiji od onoga na koji smo navikli, od onoga kojemu nas usmjerava umjetnička tradicija i društvene konvencije. To je ljepši i neobičniji svijet, zanimljiviji i slojevitiji, u njemu je svako iznenađenje ne samo moguće nego i vjerojatno, a svako iskliznuće iz predrasuda i konvencija životnih uloga njegov je neizostavan i sržni dio. Analogijom naslova zbirke, a na tragu Bahtinove koncepcije o karnevalesknom svijetu, moguće je ustvrditi da je to upravo jedan ‘naglavačke izokrenut’ svijet, onaj koji potvrđuje ljepotu života koji je još uvijek realan, ali sasvim drugačiji od svoje tipične slike. Pristupajući životnim situacijama razigrano i bez predrasuda, Paljetkovi miševi i mačke lucidno ozbiljuju bivanje kakvo bi ono doista moglo biti – dinamično i otvoreno, podložno promjenama, sa stavom koji je tu da ga se promijeni, ali koji je uvijek i nužno prisutan jer je kao takav integralan dio svake osobnosti. Humorna fantazija nalik onoj koju je poznavala još commedia dell’arte, udružena s jedne strane s izvrsnim poznavanjem književnih kanona a s druge samoga života u raznolikosti njegovih pojavnosti, rezultirala je ludičkim postmodernističkim prevrednovanjem i književnih i društvenih konvencija. Prvo se prvenstveno odnosi na oponiranje konvencijama basne i tradicionalne dječje poezije, a drugo na oponiranje stavu da su naše uloge, i svijet kao takav, unaprijed zadani i da malo toga možemo učiniti da ih promijenimo. Paljetkova zbirka, baš kao i njegovi ostali tekstovi, ne prihvaća takav stav već i svijet i one koji ga nastanjuju, bilo ljudi ili životinje, sagledava kao nešto što je podložno našoj volji i kreaciji. Nadigravanje stereotipnih životnih odnosa kakav je i onaj između mačke i miša, pri tome je, osim samim humorom, često određeno i parodijskim, pa i ironijskim pristupom. Tako Paljetkova mačka, primjerice, u pjesmi Umjetno disanje mišu nudi prijateljstvo nakon što joj je pružio pomoć, u pjesmi Jedna je mačka jela slatkiša miševi pred mačkom prasnu u smijeh jer su joj se rasklimali zubi, dok se u pjesmi Jedna se mačka samo smijala, kao svojevrstan vrhunac paradoksa, mačka počinje tresti od smijeha kada treba skočiti na miša („Kad je mačka tog miša srela / i kada ga je pojesti htjela / tako se smijati stala / da skočit nije znala / da je na leđa pala / da je na pod ko kvaka tresla, / koliko se od smijeha stresla“). Iznevjeravanje stereotipnih obrazaca ponašanja u Paljetkovim pjesmama povezano je i s povremenim iznevjeravanjem događajnosti, i to tamo gdje se ona, tradicionalno, najviše očekuje – nakon bitnih zapleta ili na samom kraju prezentiranih priča. Paljetak, upravo suprotno, na mjestima gdje očekujemo bombastična razrješenja ponekad nudi baš ono što najmanje očekujemo – prekida priču riječima „i tako nije bilo ništa“, postižući efekt začudnosti, ali i svojevrsne parodije tradicionalnih, najčešće stereotipno konstruiranih dječjih priča. Osobito se to odnosi na basnu i njezinu nezaobilaznu eksplicitnu poučnost koja ne samo da u Paljetkovoj zbirci biva izostavljena već i pravi rasplet u smislu ‘velikog’ događaja ponekad izostaje, približavajući prezentirano logici samoga života gdje je odsustvo dramatične događajnosti bitna kategorija. S druge strane, međutim, svoje ‘pjesničko pripovijedanje’ maksimalno razigrava dinamičnim rimovanim stihovima, humorističnim situacijama i žargonskim izrazima bliskima mladoj čitateljskoj publici („Ta stvar je miša kosnula / i on je bio blokiran / i on je bio šokiran / odmah je počeo kužiti / da pomoć treba joj pružiti, / da nije vrijeme za brisanje / jer stvar je bila gusta “). Povremeno izostavljanje rime, primjerice na samom kraju pjesama, kod Paljetka je također osmišljena strategija koja za cilj ima otklon od konvencije i uobičajenog. Naglašavanje slobode govora i djelovanja – bilo na razini priče koju iznosi, bilo na razini autopoetičkih strategija koje koristi – kod ovoga je autora najvažnija i presudna odrednica. Svaka njegova pjesma, bilo fabulom i likovima koje prezentira, bilo pjesničkim postupcima koje primjenjuje, svojevrsna je himna slobodi i individualnosti svakoga bića, prezentacija one neočekivane i drugačije strane svijeta kojega smo dio. Važno je naglasiti da iako je taj svijet iznimno šarolik i raznovrstan u motivima, emocijama, postupcima i samom jeziku kojim se predstavlja, u njemu nikada nema mržnje i primarno negativnog stava. Prije svega, Paljetkova zbirka Miševi i mačke naglavačke apoteoza je lucidnosti, snalažljivosti i bistrini uma. Ne čudi stoga što je zbirka iste godine kada je objavljena osvojila književnu nagradu „Ivana Brlić-Mažuranić“.

Paljetkove pjesničke knjige koje su uslijedile nakon prve zbirke uvelike zadržavaju sve temeljne karakteristike prezentirane u prvoj knjizi. Prva od njih, Slastičar orangutan (1982), trima svojim pjesmama i motivski je izravno vezana uz prvu zbirku. Riječ je o pjesmama Jedna je mačka bila vrlo vitka, Mačka kod psihijatra i Epilog. Humoristično-groteskne životne situacije u kojima se, najčešće uzajamno, zatječu mačka i miš, i ovdje su ključne. Iako se uglavnom prikazuju na principu kontrasta (npr. mačka hoda držeći glavu visoko pa ne vidi ono što je ispod nje, dok miš hoda spuštena pogleda pa ne vidi ništa od onoga što je iznad njega), zaplet na kraju ne dovodi do raspleta, osobito ne do onog predvidljivog i očekivanog, već se i ovdje Paljetak često utječe iznimno efektnom stihu „i tako nije bilo ništa“. Naravno, takvo prividno razrješenje uvijek nastupi nakon što je priča već bila iznesena u bogatstvu svojih humorističnih i izvrsno osmišljenih detalja. I ostale pjesme u zbirci iznimno su vedre i humoristične, a motivski repertoar i u njima su najčešće životinje (Slastičar orangutan, Kako se leti, Mala romanca o moljcu), biljke i druge pojave iz svijeta prirode (Rijeka, Dolazak proljeća, Tratinčice) ili predmeti iz svakodnevnog života (Kako je nastao sladoled, Pasta za zube, Priča o četki). Paljetak baš nikada ne napušta vedar i dosjetljiv ton, a svim motivima, bili oni biljni, životinjski ili iz svijeta stvari, pristupa antropomorfno. Na taj način briše ustaljene granice između čovjeka i kozmosa koji ga okružuje potvrđujući, uvijek i neizostavno, lucidnost i vjeru u pronicljiv i snalažljiv um.

U pjesničkim zbirkama koje su uslijedile – Ledomat tata (1985), Roda u drugom stanju (1985), Lavice na kavici (1990), Izabrane pjesme za djecu (1996), Slon na balkonu (1998), Brod od papira (2003), Četiri godišnja doba (2006) – Paljetak zadržava temeljni pristup humora i prevrednovanja konvencija koji je inaugurirao zbirkom Miševi i mačke naglavačke, no u svakoj od njih obogaćuje ih nečim novim i karakterističnim. Tako u zbirci Ledomat tata intenzivira ludički pristup protežući ga na razinu fonemskih i morfemskih jezičnih igara, (primjerice, u pjesmi U gradu ČIRI-BIRI) te proširuje motivski repertoar na najrazličitije predmete iz čovjekove životne okoline, osobito na one koji u ranijoj dječjoj poeziji nisu bili pjesnički atraktivni (hanzaplast, papuče, metla, kanta za smeće i sl.). U Rodi u drugom stanju u znatnijoj mjeri uvodi intertekstualnu dimenziju, primjerice, u pjesmi Vesela karavana u kojoj se dotiče poznatih likova dječje književnosti. U ovoj zbirci, slično kao i u Slastičaru orangutanu, pronalazimo nekoliko pjesama o miševima i mačkama, što je Paljetkova prva i najatraktivnija motivska preokupacija. Pjesme Uobražena mačka i zamišljeni miš, Mačka-vodič i Mačka na carinarnici navedeni životinjski par protagonista ovjeravaju kao svojevrstan topos Paljetkove dječje poezije. U Lavicama na kavici cijela zbirka zapravo je lucidna priča o dvije lavlje obitelji i o druženju lavica u vrijeme kada su im muževi odsutni. U Slonu na balkonu Paljetak nastavlja svoju pjesničku katalogizaciju životinja dotičući se i sasvim rijetkih i jedinstvenih vrsta (Noj, Lipicanac, Čudna ptica, Mačka bračka). Iako su mu životinje motivski prioritet, važno je naglasiti da gotovo nikada ne zanemaruje motive djece i njihove svakodnevice. Tako i ovdje,  uz pjesme o životinjama, nalazimo i pjesme kao što su Pidžama, Ljetni praznici, Ivonin rođendan ili Jurko i kaktus koje referenciju pronalaze u suvremenom dobu i dječjoj svakodnevici. Treća, možda najzanimljivija vrsta pjesama u navedenoj zbirci jesu one u temeljno refleksivnom tonu, ali koje unatoč univerzalnoj misaonoj dimenziji nisi nimalo zakinute u humorističnosti i vedrini. Možda je najljepši primjer pjesma Čovjek i dijete u kojoj nalazimo stihove koji gotovo da funkcioniraju kao moto Paljetkove književnosti uopće: „U djetetu se čovjek rađa / u čovjeku se dijete krije / od snova je njihova građa / i ništa jače od njih nije“. Zanimljivo je da bez obzira što redovito teži modernom i nekonvencionalnom pristupu na razini motiva, osnovnog tona i vokabulara, na metričkoj razini Paljetak gotovo nikada ne odustaje od vezanog stiha. No i njega, baš kao i sve drugo, najčešće kodira ludičkim postmodernističkim pristupom – namjernim mjestima disonantnosti i prevarenog očekivanja, intertekstualnom dimenzijom, ironijom ili nonsensom.

U dječjem opusu Luke Paljetka prozni je rad manje zastupljen od onoga pjesničkog. Ipak, zbirka Priče iz male sobe (1989) nezaobilazna je u kontekstu cjelokupne suvremene hrvatske dječje književnosti, a ne samo u okviru autorova opusa. Riječ je o zbirci deset priča čiji su naslovi: Bajka o dobroj vili, Lutak koji nije imao svoju priču, Moć granatne jabuke, Priča o Telohu, Mjesečina, Plava ruža, Druga priča o plavoj ruži, Bajka o žapcu, Trava zaborava, Priča o maloj sobi. Većina priča koristi klasičan inventar bajke, no na sasvim nekonvencionalan, po temeljnom svjetonazoru i postupcima – postmodernistički način. Riječ je o originalnim autorskim strukturama, o svojevrsnim antibajkama, koje tradicionalnoj bajci, međutim, oponiraju po tehnikama izgradnje, ali nikako po pozitivnim humanim karakteristikama kao što su ljubav, igra i vedrina koje su i ovdje svjetonazorna platforma svake priče. Paljetkove su priče istodobno tradicionalne i moderne, jednostavne  i slojevite, bezvremenske i suvremene. Takvu idealnu dvojnost autor postiže zahvaljujući izvrsnoj upućenosti u književnu tradiciju s jedne strane, a u sve izazove suvremenog života s druge strane. Književnu i općekulturnu erudiciju Paljetak, međutim, ne iskazuje pretenciozno već se ona prije svega očituje u vještom dekonstruiranju općih mjesta tradicionalne priče, osobito klasičnih likova i raspleta, te intertekstualnom dimenzijom koja se također rabi vrlo lucidno i odmjereno. Upravo koliko je potrebno da bude u funkciji same priče i koliko je potrebno da se mladom čitatelju ponudi nešto svježe i novo, a istodobno zabavno i zanimljivo. Tako, primjerice, u priči Bajka o dobroj vili dobra vila koja nikome nije potrebna na kraju sama sebe pretvara u vješticu. Jasno je, naravno, da su konvencije klasične bajke time izvrnute naglavačke ali i da se Paljetkov ironijsko-parodijski pogled ne tiče samo žanrovskog modela bajke već i suvremenog životnog konteksta koji, nažalost, često daje više pozornosti negativnim ljudima i postupcima nego onima pozitivnima. Iznimno je efektna i priča Mjesečina koja se na gotovo svim tekstualnim razinama poigrava instrumentarijem klasične bajke, nudeći svojevrsnu parodiju ne toliko nje same koliko neknjiževnog, životnog konteksta. Tako priča započinje alteriranjem mogućih početaka („Priča bi možda mogla početi ovako […] ali potrebno je da priča počne drukčije […]), no njezin svojevrstan vrhunac jest iznevjeravanje uobičajenog raspleta. Naime, iako je kraljević, žalostan zbog toga što ga nitko ne voli, pronašao svoju odabranicu (tako da mu se u šumi za vrijeme mjesečine  javila sićušna djevojka koja je od njegove ljubavi porasla), priči tu nije kraj. Makar je imao svu sreću svijeta, sve ono što je klasična bajka redovito veličanstveno označavala svojim završetkom, u Paljetkovoj priči preokret tek slijedi. Kraljević se jednom zaljubio u drugu djevojku, ona je u dvorcu zamijenila njegovu prvu ženu, no s vremenom je kraljević opet postao tužan, čime narativni tijek priče dolazi zapravo na svoju inicijalnu poziciju. I ovoga je puta, naime, krenuo u šumu, sjeo na isti panj i plakao, ali „te noći nije bilo mjesečine“. Ovakvim završetkom priča ne samo da oponira klasičnom rekvizitariju bajke nego i daje vrlo jasnu, sasvim realističnu poruku o životnim mehanizmima, o propuštenim prilikama te o nesposobnosti čovjeka da sreću osjeća kao svoju trajnu kategoriju. U priči Lutak koji nije imao svoju priču Paljetak se i eksplicitno poigrava najpoznatijim klasičnim bajkama svjetske književnosti – Trnoružicom, Crvenkapicom, Pinokijem – kroz priču o lutku koji nije imao svoju priču. Kada je i nakon uporna traženja ne uspije pronaći, sreće čovjeka koji mu rasvjetljava istinu savjetujući ga da istu i ne mora tražiti jer je cijelo vrijeme bila s njim. Ovakav rasplet nije samo vješta igra s književnom tradicijom i poznatim predlošcima već ju je ujedno moguće čitati i kao svojevrsnu alegoriju sudbine. Upravo kao što je to i završetak Priče o maloj sobi, zadnje priče u knjizi, koja govori o čovjeku koji se jednog dana probudio, pogledao kroz prozor i začudio kako je svijet velik. Tada je izmislio deminutive i sve mu je stalo u sobu. Navedena ideja – da svjetova ima koliko i ljudi, i da sami kreiramo onaj vlastiti ili barem sudjelujemo u kreaciji – jedna je od temeljnih svjetonazorskih potki Luke Paljetka. I navedena priča, baš kao i većina Paljetkovih tekstova, prije svega pokazuje majstorstvo svoje ‘jednostavne složenosti’ – temeljnu karakteristiku koja omogućuje da njegove ponajbolje tekstove s užitkom čitaju i djeca i odrasli.

Kad se govori o proznim ostvarajima za djecu Luke Paljetka svakako je potrebno spomenuti i njegove slikovnice. Uz slikovnice koje tematiziraju svijet životinja (Domaće životinje, Skakavac Skočko), a koje prije svega karakterizira antropomorfni pristup životinjskom svijetu, duhovitost te optimizam životnih nazora, zasigurno najviše pozornosti zaslužuju slikovnice Miho Pracat (2007) i Marin Držić (2009). Riječ je o slikovnicama objavljenima u okviru biblioteke Cvijeta Matice hrvatske Dubrovnik posvećene znamenitim Dubrovčanima koji su svojim djelima kreirali društvo, znanost i kulturu Europe svoga vremena, ali i mnogih generacija koje su uslijedile. Slikovnica Marin Držić svojom književnom i vizualnom kvalitetom odskače ne samo u okviru Paljetkova opusa nego i inače. Odraz navedenog jest i njezino uvrštavanje u katalog White Ravens (2011) sajma dječjih knjiga u Bologni, među 250 odabranih knjiga iz 40 zemalja. Slikovnicu je ilustrirala Andrea Peterlik Huseinović a prevedena je i na francuski jezik (2010). Priča obuhvaća cjelokupan život velikog dubrovačkog komediografa Marina Držića, o kome historiografija nije ostavila puno podataka, ali iza kojega je ostalo mnogo nenadmašnih komedija. Paljetak historiografski ‘prazna mjesta’ Držićeva životopisa popunjava vlastitom živom imaginacijom konstruirajući priču koja je u isto vrijeme poetična i dramatična, bajkovita i realistična, za djecu i za odrasle. Njezin lajtmotiv pomalo je fantastičan – utjelovljen u četiri dobre vile (Kitici, Pavici, Perlici i Propumanici) koje su bile prisutne kod rođenja dječaka Marina i u svim bitnim trenutcima njegova života. Svoju različitost te predodređenost za komiku i duhovitost mali Držić pokazuje već od prvoga časa jer „kada se rodio, nije zaplakao kao druga djeca, nego se počeo smijati“. Dobra nastojanja talentiranog Marina i njegovih vila pomagačica kontinuirano kvari zla vila Tirana što rezultira brzim i stalnim izmjenama dobrih i loših ishoda, lijepih i ružnih životnih situacija. Tako zahvaljujući naklonosti dobrih vila Marin u mladosti izbjegne oštru kaznu nakon postavljanja kazališne predstave s nekoliko uglednih sijenskih mladića, dobiva priliku putovati svijetom, piše vrhunske drame kao što su Tirena, Novela od Stanca, Dundo Maroje ili Skup. S druge strane, zbog djelovanja zle vile Tirane datum Marinova rođenja ostao je do danas nepoznat, baš kao što nismo dobili priliku upoznati njegovu komediju Pomet te završetke nekih drugih komedija. Priču o Marinu Držiću Paljetak je ispripovijedao slojevito, ali precizno i koncizno. Držao se historiografskih činjenica gdje god su one bile poznate, a nadopunjavao ih elementima bajke tamo gdje nisu te vlastitim svjetonazorom okrenutom ideji optimizma, pomaganja i stvaranja. Možda je upravo u tome ‘moderna klasičnost‘ ove knjige, ono što joj omogućuje da istodobno bude i životopis i bajka, mali roman u slikama i napeta drama, priča za djecu i priča za odrasle. Potonje potvrđuje činjenica da je Paljetak priču o Držiću oblikovao i kao verziju za odrasle – romanom Marin, roman o Držiću (2011) koji je uslijedio nakon slikovnice. U ovoj slikovnici Paljetak potvrđuje sva najbolja mjesta svoje autorske poetike, sve što je godinama ovjeravao svojim mnogobrojnim djelima pa i vlastitim životom – sklonost povijesnim temama, privrženost rodnom Dubrovniku, očaranost fenomenom stvaranja i slobode duha, vješto vođenje fabule, preciznost i uvjerljivost dijaloga, duhovitost, humanistički svjetonazor te neodustajanje od magije koju pruža fantastičan svijet bajke.

Naposljetku, valja spomenuti i dramske tekstove kojima je Paljetak, upoznavši kazalište ‘iznutra’ još u mladim danima, oduvijek bio sklon. Interes za svijet kazališta potvrdio je i redateljstvom brojnih lutkarskih predstava, od kojih su mnoge i nagrađivane, baš kao i pisanjem drama za odrasle. Na planu dječje književnosti taj je dio njegova opusa prije svega sintetiziran u knjizi Duhovi sa Strahurna (1995). Riječ je zbirci triju igrokaza: Bajka o kraljevim trešnjama, Bajka o čarobnom glazbalu i Duhovi sa Strahurna. Sve tri drame prezentiraju autorski dijalog s bajkom, duh vedrine i oponiranje konvencijama – što su i inače najvažnije karakteristike poetike ovoga autora. U prvoj drami uz tipične bajkovne likove kao što su Kralj, Kraljica, Luda i Dvorska kuharica, javljaju se i Paljetkovi omiljeni likovi Mačka i Miš te likovi glumaca (Glumac, Glumica I i Glumica II) kao nositelji zanimljive metatekstualne razine dramskoga teksta. I drugi igrokaz, kroz priču o kraljevoj kćeri Suzici koju je zahvatila bolest tuge i depresije, prije svega korespondira sa strukturom, likovima, fabularnim obrascima i funkcijom klasične bajke. Naravno, Paljetak i ovdje dekonstruira uobičajen bajkovni model neobičnim i netipičnim likovima (glazbenici Bumburubum, Tuturutu i Kontrabas, Majstor Lukas) te prevrednovanjima pa i parodijskim razotkrivanjima klasičnog bajkovnog rekvizitarija („Kad poljubiš žapca, ako ne pojavi princ se živi, ne krivi ga što je tako, svoj poljubac radije krivi“). Uza sve to, međutim, ne napušta svjetonazor vjere u pobjedu dobrih i plemenitih postupanja te divljenja raznolikostima i izazovima života („Život je tako prepun ponuda! Život je tako velik!“). Sličan ton optimizma i želje za otkrivanjima novoga zadržan je i u trećem igrokazu, s time da on primarno korespondira sa žanrovskim modelom znanstvene fantastike. Radnja je tu, naime, smještena u svemir, na planete Strahurn i Zemlju, čiji stanovnici duhovi nisu više zadovoljni svojim životnim okružjem te kreću u otkrivanje novih prostora. Igrokaz je začinjen humorom, elementima fine parodije, u prvom redu konvencija tragedije i horora („Vrijeme je, gospođo grofice, da počnete drhtati od straha. Ja sam duh vašeg pokojnog očuha Duhwilla od Strahlanda“), intertekstualnim dijelovima koji referiraju na Shakespeareov Hamlet te profinjenom kritikom suvremenog života na Zemlji („Ljudi se više ne boje nas, čak se ni mačke nas ne boje, ali se zato mi bojimo ljudi“).

O Luki Paljetku moglo bi se pisati još jako puno. Riječ je o autoru koji zadivljuje bogatstvom i raznolikošću svoga opusa, čovjeku iznimne obrazovanosti i jednom od najvećih aktivista u povijesti hrvatske kulture i znanosti. Iznimnost autorskog profila Luke Paljetka prepoznale su mnoge kulturne organizacije u Hrvatskoj i Europi dodijelivši mu neka od najuglednijih priznanja. Nagrada Ivana Brlić Mažuranić (1973), Nagrada „Slobodne Dalmacije“ za umjetnost (1980. i 1985), Goranova plaketa (1981), Nagrada Društva hrvatskih književnih prevodilaca (1982), Župančičeva listina (1982), Godišnja nagrada Vladimir Nazor (1985), Nagrada Tin Ujević (1990), Goranov vijenac (1995), Godišnja nagrada HAZU-a (1996), Odličje reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996), Nagrada grada Dubrovnika za životno djelo (2005), Godišnja nagrada Vladimir Nazor (2005), Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za najbolje prozno djelo (2005), Nagrada Kiklop za najbolje prozno djelo (2005), Bosanski stećak (Sarajevo, 2005), Nagrada međunarodnog festivala za djecu Susreti pod starom maslinom za cjelokupno umjetničko stvaralaštvo za djecu (Bar, 2007), Povelja za životno djelo, za doprinos hrvatskom lutkarstvu (2009), Nagrada Ranko Marinković za najbolju kratku priču (2010) – samo su neke od njih. Godine 1998. nominiran je za Nagradu Hans Christian Andersen, a 2002. uvršten na Časnu listu IBBY-a (Honour List) Međunarodnog vijeća za dječju djecu. Veličina rada Luke Paljetka leži u činjenici da je kao rijetko koji stvaratelj našega doba uspio prevladati i pomiriti većinu dvojnosti suvremenog svijeta – svoju književnu i znanstvenu orijentaciju, pisanje za djecu i pisanje za odrasle, žanrovske i rodovske književne konvencije, jezične barijere među nacionalnim književnostima (kao poliglot i ovjeren književni prevoditelj) te granice među umjetnostima, osobito onu između književnog teksta i likovnog rada (kao slikar, ilustrator vlastitih knjiga ali i likovni analitičar). U takvoj otvorenosti uma i širini duha koji ne želi pristati na barijere i konvencije Paljetak je zapravo nalik najznačajnijim ljudima renesanse, primjerice, velikom Marinu Držiću o kojemu je toliko pisao.