KNJIŽEVNI PORTRET – MAJA GLUŠČEVIĆ
autorica teksta: Nada Kujundžić
(Tekst je prvotno objavljen u časopisu Književnost i dijete, 2015. br. 3-4.)
PRIJATELJSTVO DJECE I ŽIVOTINJA: STVARALAŠTVO MAJE GLUŠČEVIĆ
Maja Gluščević u stručnoj se literaturi redovito naziva ponajboljom domaćom spisateljicom animalističke proze.[1] Ova izuzetno plodna književnica čiji cjelokupan opus pripada dječjoj književnosti, rođena je 1932. godine u Zagrebu kao prvo dijete Maksimilijane i Vladimira Kirina, uglednog hrvatskog umjetnika i ilustratora. 1950. godine upisuje studij anglistike i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a pet godina poslije udaje se za redatelja i scenarista Obrada Gluščevića (1913.-1980.). Sa suprugom surađuje na velikom broju filmskih (Goli čovik, 1968.; Vuk samotnjak, 1972.) i televizijskih projekata (Kapetan Mikula Mali, 1975.), iako je kao scenaristica potpisana jedino na seriji Jelenko (1980.). Nakon suprugove smrti okreće se književnom stvaralaštvu.
Prijelaz s pisanja scenarija na pisanje dječjih romana ostvaruje početkom 80-ih godina prošloga stoljeća novelizacijama scenarija za seriju Jelenko (1982.)[2] i film Vuk samotnjak (1983.). Prikazujući prijateljstvo djece i životinja, spomenuta djela postavljaju tematske zasade na kojima će biti izgrađen gotovo cjelokupan književni opus Maje Gluščević.
Prijateljstvo psa Bundaša i dječaka Pere koji se bezuspješno pokušava uklopiti u novi razred tema je autoričinog prvog samostalnog romana (tj. takvoga koji se ne temelji na postojećem predlošku) Bundaš iz petog be (1987.). Ratna stradanja koja su u prvoj polovici 90-ih godina zahvatila Hrvatsku Maja Gluščević potiču na pisanje romana Bijeg u košari (1992.) i Ivin Vučko (1995.). Posvećen “djevojčicama i dječacima koji su zbog okrutne nemani rata morali napustiti svoje domove, svoje ulice, svoja sela i gradove[3]“, Bijeg u košari prati doživljaje magarčića Sivka i dječaka Jerka koji se probijaju kroz ratom zahvaćene predjele, pokušavajući stići na sigurno. Roman Ivin Vučko, koji govori o ljubavi dječaka i psa koje ne mogu rastaviti ni ratna stradanja, Maja Gluščević donosi Nagradu Grigor Vitez. Između dva romana ratne tematike objavljena je Klopka za medvjedića (1994.), djelo nadahnuto stvarnim “suđenjem” navodno opasnoj medvjedici za koje je autorica doznala putujući Likom u potrazi za dječjim glumcima za film Vuk samotnjak.
Objavljen 1995. godine, Neman u gradskom parku prvi je autoričin roman koji u središte radnje smješta ženski lik. Protagonistica Brankica najprije ulaže sve svoje napore kako bi nabavila dugo željenog psa, a potom i kako bi novog ljubimca – izgledom zastrašujućeg, ali izuzetno umiljatog bulterijera Bucka – zaštitila od osuda i optužbi da napada druge pse. Simpatični Bucko 2002. dobiva i vlastitu slikovnicu u kojoj se, u ponešto izmijenjenom obliku (Brankicu zamjenjuje djevojčica Željka), iznosi priča o tome kako je dospio u ruke svoje vlasnice. Iste 1995. godine objavljeno je i autobiografsko djelo Odrastanje u kojem autorica iznosi sjećanja na svoju obitelj, ljetovanja na otoku Hvaru i kući za odmor u Samoboru, školske dane, prve ljubavi i druženja s prijateljicama. Poglavlje Odrastanja koje opisuje kako je obitelj privremeno dobila neobičnog kućnog ljubimca kasnije je u modificiranom obliku objavljeno kao zasebno izdanje pod nazivom Priča o tatinoj vjeverici (1998.).
Osim animalističkih, Gluščević često obrađuje i kriminalističke teme, najeksplicitnije u romanu Tko je oteo Dolores (1998.) u kojem braća Krešo i Srećko uz pomoć susjeda i prijatelj(ic)a pokušavaju otkriti kradljivca papige koju im je oporučno ostavio djed, te seriji romana smještenih u primorski krajolik: Tajna Tihe uvale (2004.), Tajanstveni svjetionik (2005.) i Lovci na potonulo blago (2007.). Omiljenim likovima pasa autorica se vraća u romanu Džeki zvan Simpa (2003.), zbirci priča Piki i Argo (2006.), te djelu Tišina, snima se! (avanture jednog psa sa snimanja filma Vuk samotnjak) (2009.). Potonje je neobičan i inovativan spoj animalističkog i dokumentarnog romana[4], memoarske proze i romaneskne fikcije[5], koji sjećanja na snimanje filma Vuk samotnjak donosi iz perspektive skripterice Maje i “glavnog glumca”, psa Groma. Lišeni pustolovnog karaktera i animalističke tematike, romani Opasan izlet (2009.) i Doričin dnevnik (2011.) ponešto odudaraju od ostatka opusa Maje Gluščević, no u središte zbivanja i dalje smještaju dječje likove. U Opasnom izletu to su dva karakterno posve različita dječaka – jedan agresivan i samouvjeren, drugi povučen i plah – a u Doričinom dnevniku djevojčica koja za vrijeme Drugoga svjetskoga rata strahuje nad sudbinom svoga oca i pomaže spasiti prijateljicu Židovku.
Kao što smo već napomenuli, najveći dio opusa Maje Gluščević čini animalistička proza. U prikazima životinja, autorica se ne opredjeljuje za antropomorfizam, inače omiljeni postupak dječje književnosti, već za realistični pristup. S obzirom na postupke kojima se služi u prikazima životinja, ali i učestalost s kojom piše o psima, Maja Gluščević se često uspoređuje s autorom Zova divljine i Bijelog očnjaka Jackom Londonom. Autoričine “londonovski realističke i naturalističke[6]” životinje zadržavaju svoje animalističke reakcije i nagone, istovremeno se profilirajući kao individualizirane ličnosti širokog raspona misli i osjećaja, te prepoznatljivih osobina poput razigranosti, hrabrosti, radoznalosti, brižnosti, itd. Iako u svoja djela ne upliće znanstvene podatke i stručna znanja kao što to čine drugi predstavnici realizma u animalističkoj prozi poput Miroslava Hirtza i Vlatka Šarića, Maja Gluščević uspješno kreira atmosferu autentičnosti i dokumentarnosti (naročito u djelima koja pripovijedaju o šumskim životinjama).[7]
Uz likove životinja, većina romana Maje Gluščević sadrži i elemente kriminalističkog žanra, bilo da se radi o motivima i elementima zapleta (npr. krađa psa u Bundašu iz petog be, istraga i suđenje medvjedici u Klopci za medvjedića) ili o detekciji kao gradivnom načelu naracije (Tko je oteo Dolores, “morska” trilogija), pri čemu ulogu detektiva ili istražitelja redovito preuzimaju dječji likovi. Elemente kriminalističkog pisma nalazimo već u Jelenku, u kojem nastojanje da se otkrije identitet lovokradica predstavlja jedan od glavnih pripovjedačkih impulsa, a djelomice i u Vuku samotnjaku u kojemu je središnja tajna vezana uz stvarni identitet i narav “grabežljivca” od kojega strahuje čitavo selo. Rješavanje misterija zaokuplja i Brankicu i Srećka (kojega se pomalo podsmješljivo uspoređuje sa Sherlockom Holmesom) u drugom djelu romana Neman u gradskom parku. U “morskoj” trilogiji, Maja Gluščević koristi kriminalistički zaplet kako bi progovorila o nizu aktualnih tema i problema kao što su zagađenje okoliša, neumjereno i neodgovorno iskorištavanje prirodnih resursa, krijumčarenje ljudima, i dr.
U spomenute okvire animalističke, odnosno kriminalističke proze redovito su uklopljeni elementi akcijskog i pustolovnog, pa čak i (u manjoj mjeri) ljubavnog dječjeg romana.[8] Bez obzira na konkretnu tematsku preokupaciju naglasak je redovito na događajnosti, a struktura slijedi obrasce pustolovnog romana. Jednostavne rečenice najčešće ispripovijedane u trećem licu (izuzetak je, očekivano, proza autobiografskog, memoarskog i dnevničkog karaktera) i obilje kratkih dijaloga pridonose narativnoj dinamici. Zanimljivo je da se sveznajuća pripovjedačka instanca katkad izravno obraća čitatelju iznoseći komentare o samoj radnji ili likovima, anticipirajući budući razvoj događaja i sl.[9] Naracija je u pravilu linearna, a radnja romana smještena u jedan od triju pripovjednih prostora:
1) Zagreb (najčešće je riječ o samom središtu grada, u kojem je u djetinjstvu stanovala i sama autorica) i okolica (Samobor),
2) ruralni krajolik (lička, goranska i slavonska sela), te
3) primorski krajolik.
Vezano uz pripovjedni prostor, možemo primijetiti da velik broj romana ove autorice uključuje neku vrstu prostornog izmještanja: trajnog (selidba iz Velike Gorice u Zagreb u Bundašu iz petog be) ili privremenog (putovanja glavnog junaka Franje/Franeta iz Zagreba na otoke u “morskoj” trilogiji), dobrovoljnog ili prisilnog (napuštanje vlastitih domova u romanima ratne tematike). Uslijed izmještanja, protagonist će se naći u novoj sredini koja je prema njemu isprva neprijateljski nastrojena. U Bundašu iz petog be dječaku Peri integraciju u novu vršnjačku sredinu otežava slabašna tjelesna konstitucija (ostali dječaci su se nadali da će u novom razrednom kolegi dobiti i novoga golmana za nogometnu momčad), Jerko (Bijeg u košari) koji iz Njemačke dolazi u hrvatsko selo isprva uopće ne govori hrvatski, i sl. U ovim i sličnim situacijama upravo životinje djeluju kao društveno “ljepilo” koje omogućava integraciju osamljenog pojedinca u društvo i potiče stvaranje dječje družine.[10] Ranije spomenutog Peru djeca iz razreda prihvaćaju zahvaljujući pojavi psa Bundaša, dok Zagrepčancu Franji u “morskoj” trilogiji prijateljstvo s dupinom Pliskom omogućava da se sprijatelji i s otočkim dječacima koji ga isprva ne primaju u svoje redove.
Lik životinje također funkcionira kao važno sredstvo karakterizacije pa i rehabilitacije ljudskih likova. Naime, upravo se kroz odnos prema životinji otkrivaju glavne karakteristike ljudskih likova, a blagotvorni utjecaj četveronožnih, pernatih i inih stvorenja nerijetko potiče pozitivne promjene u likovima koji isprva pokazuju negativne osobine i/ili obrasce ponašanja (npr. Ivo u Jelenku, Šiljo u Bundašu iz petog be). Valja napomenuti da su ovakve promjene moguće samo kod likova djece, jer u književnom svijetu Maje Gluščević dijete je uvijek dobro. Čak se i kradljivci poput Crnoga (Bundaš iz petog be) ili Zdravka (Tko je oteo Dolores) do kraja romana rehabilitiraju, a čitatelj doznaje i motivaciju za njihove postupke (Crni je ukrao Bundaša jer mu je trebao pas-čuvar za drvarnicu u kojoj sastavlja vlastiti automobil, Zdravko ima vrlo strogog oca koji ga često i tjelesno kažnjava). Agresivnost i osornost kod dječjih se likova uglavnom otkriva kao krinka za osamljenost i osjećaje odbačenosti uzrokovane obiteljskim problemima (npr. Bumbar u “morskoj” trilogiji, Krešo u Opasnom izletu).
Odnos između djeteta i životinje u prozi Maje Gluščević redovito je izgrađen na ljubavi, prijateljstvu i međusobnoj odanosti. Ova osobita spona često se manifestira kao posebna vrsta međusobnog razumijevanja: ne samo da životinje razumiju ljudski govor (a i djeca lako prepoznaju što im njihovi životinjski prijatelji poručuju pokretima, zvukovima, i sl.), već nerijetko intuitivno naslućuju potrebe svojih malih prijatelja i prijateljica (npr. magarac Sivko u Bijegu u košari). Ljubav i dijete i životinju često potiče na hrabre i požrtvovne postupke: spomenuti Sivko, primjerice, odvlači pažnju neprijatelja i dopušta im da ga zarobe kako bi spasio skrivenog Jerka, dječak Ivo vraća se u okupirano selo kako bi svog psa oslobodio s lanca (Ivin Vučko), i sl.
Pozitivan susret između čovjeka i prirode manifestira se ponajprije kao susret između njihovih infantilnih predstavnika: djeteta s jedne i mladunčeta s druge strane. Nadalje, do spomenutih susreta dolazi samo u izvanrednim situacijama kada je mladunče trajno (Jelenko) ili privremeno (medvjedić, dupin) odvojeno u roditelja i/ili izmješteno iz svog prirodnog okoliša pa mu je potrebna skrb i zaštita koju mu pruža ljudsko dijete.[11] Intervencija čovjeka u prirodu nužno je privremena te završava povratkom divlje životinje u prirodu (medvjedi u Klopci za medvjedića, Jelenko u istoimenom romanu, dupin Plisko u Tajni Tihe uvale), a svaki pokušaj njezinog zadržavanja od strane djeteta razotkriva se kao sebičan i neprihvatljiv (ovo možda najviše dolazi do izražaja u Jelenku, u kojemu se više puta navodi da jelen ne pripada djeci koja su ga spasila, već šumi i planini). Za razliku od pasa, papiga i sličnih kućnih životinja kojima je “prirodno” mjesto u ljudskim domovima, divljim životinjama mjesto je u prirodi. Čak ni pitoma vjeverica ne može ostati u zagrebačkom stanu već se mora vratiti u samoborsku šumu (Priča o tatinoj vjeverici).
U odnosu prema prirodi, čovjek nastupa u dvostrukoj ulozi zaštitnika i izvora opasnosti. Iako i likovi odraslih vole i štite prirodu i njene stanovnike (npr. lugar Ljubo u Klopci za medvjedića, tata u Priči o tatinoj vjeverici), suprotnost zaštita/ugroza najčešće se poklapa sa suprotnošću dijete/odrasla osoba. Drugim riječima, dijete životinju spašava i štiti od odraslih koji svojim nepromišljenim i sebičnim postupcima izravno ugrožavaju njenu egzistenciju. Upravo će dijete svojom emotivnošću i nesebičnom brigom pomoći pri iscjeljivanju idiličnog svijeta prirode u koji odrasli unose nesklad, razdor i uništenje.[12] U prikazu lika djeteta, prisutan je, dakle, određen stupanj idealizacije. Status djeteta kao utjelovljenja dobrote i nevinosti osim kroz odnos s prirodom do izražaja dolazi i u ratnom kontekstu, pa tako čak i djeca na zaraćenim stranama održavaju prijateljstva i pomažu jedni drugima (Bijeg u košari, Doričin dnevnik). Slično djeci, i životinje su uvelike idealizirane i prikazane kao prirodno dobre te (u slučaju kućnih ljubimaca) prijateljski nastrojene i osjećajne. Na agresivno i prijeteće ponašanje može ih natjerati jedino čovjek, bilo ugrožavanjem njihove ili egzistencije njihove mladunčadi (Klopka za medvjedića), bilo dresurom (Neman u gradskom parku).
Istinsku zloću nalazimo jedino kod odraslih likova čiji su prikazi prilično jednodimenzionalni. Odrasle “negativce” u pravilu otkriva crna boja njihove kose, brade, odjeće i sl., te nemar, pa čak i neprijateljstvo prema životinjama. Za razliku od djece koja su životinjama uvijek spremna pružiti pomoć, odrasli su u svom odnosu prema životinjama i prirodi općenito uglavnom vođeni pohlepom i vlastitim sebičnim interesima. Zlikovci poput lovokradica u Jelenku, Jakova u Klopci za medvjedića ili krijumčara u Tajni Tihe uvale životinje hvataju, prodaju, iskorištavaju i ubijaju za vlastiti profit, ne mareći pritom za štetu koju nanose okolišu i prirodnoj ravnoteži.
Osim zlikovaca, stereotipno su prikazani i ženski likovi,[13] koji su k tomu uglavnom marginalizirani i svedeni na uloge pomagačica i/ili pratiteljica muških junaka, odnosno predmeta njihovih romantičnih interesa (Marina u Ivinom Vučku, Marina i Vesna u “morskoj” trilogiji). Glavnu i aktivnu ulogu ženski likovi preuzimaju jedino u autobiografsko-memoarskoj prozi, Nemani u gradskom parku i Doričinom dnevniku, te djelomice u “morskoj” trilogiji.
Romani Maje Gluščević napučeni su likovima idealiziranih baka i djedova koji se osim kao izvor bezgranične ljubavi i podrške za glavne junake, često javljaju u ulogama pripovjedača. Motivu pripovijedanja pripada istaknuto mjesto u opusu ove autorice: osim samog pričanja priča i bajki o vilama i zmajevima (npr. Vuk samotnjak, Klopka za medvjedića, Doričin dnevnik) te prepričavanja doživljenih pustolovina (Tko je oteo Dolores, Tajna Tihe uvale), romani često spominju i bajkovite motive i formule (“sedam brda i dolina”, i sl.), kao i konkretne bajke, pri čemu se učestalošću osobito ističe “Crvenkapica”.[14]
Osobito važnu ulogu bajka igra u romanu Jelenko koji uspostavlja intertekstualni odnos s Bijelim jelenom Vladimira Nazora. Osim referenci na bajke, u romanima su zamjetna i ponavljanja poslovica i izreka[15],fraza (više muških likova, primjerice, ima kosu koja strši “kao u ježa”) i imena (od životinjskih Žućo, Lila i Piki, od ljudskih Krešo i Marina).
“[P]isac često, ponekad čak i nesvjesno posegne za svojim sjećanjima, za doživljenim, za poznatim licima”, piše Maja Gluščević u autobiografskom romanu Odrastanje.[16] Navedena izjava gotovo da može poslužiti kao moto za cjelokupan opus ove autorice, koja u sva svoja djela unosi određene autobiografske elemente, odnosno nadahnuće za njih pronalazi u vlastitoj okolini.
Iako se dječjom književnošću počela baviti tek u petom desetljeću života, Maja Gluščević je vrlo brzo stekla naklonost publike pa i kritike. Za kraj nam preostaje tek izraziti nadu da će njezin iznimno bogat, no zasad još uvijek slabo istražen opus (izuzetak predstavljaju Odrastanje i romani o Domovinskom ratu) privući adekvatnu pozornost istraživača i istraživačica domaće dječje književnosti.
[1]Vidi npr. Stjepan Hranjec. (1998). Hrvatski dječji roman. Zagreb: Znanje; Branko Pilaš. (1998). “Domovinski rat u hrvatskoj prozi za djecu”. U: Ranka Javor, ur. Odrastanje u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež. Zbornik: Zagreb, 22. travnja 1997. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, str. 32–39.
[2]Roman je, u skraćenom i prilagođenom obliku, ponovno objavljen 1999. pod nazivom Priča o Jelenku (Zagreb: Znanje).
[3]Maja Gluščević. Bijeg u košari. (2009). Metodička obrada Sanja Božić. Pogovor Miroslava Vučić. Ilustrirala Branka Nikolić Nara. Zagreb: Školska knjiga, str. 9.
[4]Vidi: Miroslava Vučić. (2009). “Ja sam Hund, Rankov Hund – bilješka o romanu Tišina, snima se!“. U: Maja Gluščević. Tišina, snima se!Ilustrirao Aleksandar Žiljak. Zagreb: Školska knjiga, str. 129–143.
[5]Janko Heidl u prikazu knjige ističe da se radi o, u domaćoj literaturi prethodno neviđenom, “pristup[u] literarnog zagledanja u svijet filma” (“Roman za djecu na tragu filma”. Zapis, bilten Hrvatskog filmskog saveza, 71, 2011. Dostupno na: http://www.hfs.hr/nakladnistvo_zapis_detail.aspx?sif_clanci=32797#.VJA1mCuG-SI).
[6]Dubravka Težak. (2007). “Maja Gluščević. Neman u gradskom parku“. U: Dubravka Težak. Kratki prikazi. Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, str. 62.
[7]Usp. Hranjec 1998, str. 241; Dubravka Težak. (1991). Hrvatska poratna dječja priča. Zagreb: Školska knjiga, str. 51–52.
[8]Usp. klasifikaciju dječjeg romana kakvu je ponudio Joža Skok (Prozori djetinjstva. Antologija hrvatskog dječjeg romana. Svezak I i II. Zagreb: Naša djeca, 1991.).
[9]Npr. “No, kako su njih dvojica, Krešo i Džeki, postali detektivi i kako su raskrinkali lopova koji je krao bicikle po susjedstvu, to više nije dio ove priče” (Džeki zvan Simpa. 2003. Ilustrirao Nenad Mikulić. Zagreb: Znanje, str. 93); “No, varate se ako mislite da je ovo kraj priče o tigrastom Bucku. Nije. To je tek početak. Jer, još se mnogo toga zbilo, i dobroga i lošega, u njegovu burnom psećem životu” (Bucko. 2002. Ilustracije Damir Brčić i Mario Jurjević. Slovo M., d.o.o., str. 17); “[O]vo ipak nije priča ni o Bumbaru ni o Matinu gliseru – iako će i Bumbar i plavi gumeni gliser odigrati itekako važnu ulogu u ovoj priči koja se samo na prvi pogled čini kao obični ljubić” (Tajanstveni svjetionik. 2005. Ilustrirao Miroslav Mrva. Zagreb: Znanje, str. 32), “To ćete sve doznati tek kad pročitate nastavak ove priče” (Piki i Argo. 2006. Ilustrirao Stjepan Lukić. Pogovor Miroslava Vučić. Zagreb: Školska knjiga, str. 66).
[10]Dubravka Zima. (2011). Kraći ljudi. Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu. Zagreb: Školska knjiga, str. 264.
[11]Usp. Berislav Majhut i Sanja Lovrić. (2012). “Najstarija animalistička tema u hrvatskoj dječjoj književnosti”. U: Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš, ur. Književna životinja. Kulturni bestijarij, II. dio. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada i Institut za etnologiju i folkloristiku, str. 827–847.
[12]Težak 2007, str. 40.
[13]Zima 2011, str. 265.
[14]Od ostalih bajki spominju se “Snježna kraljica” (Jelenko), “Snjeguljica” (Tajanstveni svjetionik, Doričin dnevnik) i “Trnoružica” (Doričin dnevnik).
[15]Npr. “Zaklela se zemlja raju, sve se tajne doznaju!”, “Ja i ti i gora zelena!”, “Tko traži, taj i nađe”.
[16]Odrastanje.(1995).Ilustracije – naslovna stranica i crteži Vladimir Kirin i obiteljske fotografije.Zagreb: Znanje, str. 98.
BIBLIOGRAFIJA
PRVA IZDANJA DJELA ZA DJECU I MLADE
Jelenko (Obrad i Maja Gluščević). Fotografije Nenad Jovičić i Drago Novak. Zagreb: Spektar, 1982. – roman
Vuk Samotnjak (prema scenariju Obrada Gluščevića i Stjepana Petrovića). Zagreb: Spektar, 1983. – roman
Bundaš iz petog be. Ilustrirao Ivica Bednjanec. Zagreb: Mladost, 1987. – roman
Bijeg u košari. Ilustrirao Joško Marušić. Zagreb: Mladost, 1992. – roman
Klopka za medvjedića. Ilustrirao Boris Kolar. Zagreb: Mladost, 1994. – roman
Ivin Vučko. Ilustrirao Boris Kolar. Zagreb: Alfa, 1995. – roman
Neman u gradskom parku. Ilustrirao Boris Kolar. Zagreb: Mosta, 1995. – roman
Odrastanje. Ilustracije: crteži Vladimira Kirina i obiteljske fotografije. Zagreb: Znanje, 1995. – autobiografska proza
Tko je oteo Dolores. Ilustrirala Magdalena Žuljević. Zagreb: Alfa, 1997. – roman
Priča o tatinoj vjeverici. Ilustrirao Vladimir Kirin. Zagreb: Alfa, 1998. – kratka priča
Priča o Jelenku. Ilustrirala Danica Rusjan. Zagreb: Znanje, 1999. – roman
Bucko. Ilustracije: Damir Brčić (crtež), Mario Jurjević (kolor). Zagreb: Slovo M., d.o.o. 2002. – slikovnica
Džeki zvan Simpa. Ilustrirao Nenad Mikulić. Zagreb: Znanje, 2003. – roman
Tajna Tihe uvale. Ilustrirao Dario Kukić. Zagreb: Znanje, 2004. – roman
Tajanstveni svjetionik. Ilustrirao Miroslav Mrva. Zagreb: Znanje, 2005. – roman
Piki i Argo. Ilustrirao Stjepan Lukić. Zagreb: Školska knjiga, 2006. – roman/zbirka priča
Lovci na potonulo blago. Ilustrirao Tomislav Tikulin. Zagreb: Znanje, 2007. – roman
Opasan izlet. Ilustrirao Damir Brčić. Zagreb: Znanje, 2009. – roman
Tišina, snima se! (avanture jednog psa sa snimanja filma Vuk samotnjak). Ilustrirao Aleksandar Žiljak. Zagreb: Školska knjiga, 2009. – roman/memoarska proza
Doričin dnevnik. Ilustrirao Zlatko Druško. Zagreb: Alfa, 2011. – roman
IZBOR IZ LITERATURE o Maji Gluščević
Gluščević, Maja. 2009. “Uspomene – umjesto bilješke o spisateljici”. U: Maja Gluščević. Bijeg u košari. Ilustrirala Branka Nikolić Nara. Zagreb: Školska knjiga, str. 127–140.
Heidl, Janko. 2011. “Roman za djecu na tragu filma”. Zapis, bilten Hrvatsko filmskog saveza 71. Dostupno na: <http://www.hfs.hr/nakladnistvo_zapis_detail.aspx?sif_clanci=32797#.VJA1mCuG-SI>
Hranjec, Stjepan. 1998. “Djetinjstvo zasuto granatama (Domovinski rat u hrvatskom dječjem romanu)”. U: Ranka Javor, ur. Odrastanje u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež. Zbornik: Zagreb, 22. travnja 1997. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, str. 18–24. [Nanovo tiskano u: Stjepan Hranjec. 2009.Ogledi o dječjoj književnosti. Zagreb: Alfa, str. 160–168.]
Hranjec, Stjepan. 1998. Hrvatski dječji roman. Zagreb: Znanje.
Kovač, Višnja. 1998. “Autobiografsko pamćenje u romanima Odrastanje Maje Gluščević i Mjesto u srcu Pavla Pavličića”. U: Ranka Javor, ur. Odrastanje u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež. Zbornik: Zagreb, 22. travnja 1997. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, str. 95–99.
Majhut, Berislav i Sanja Lovrić. 2010. “Središnji motiv Genoveve i njegove reinkarnacije u hrvatskoj dječjoj književnosti”. Kroatologija 1(1), str. 149–168.
Majhut, Berislav i Sanja Lovrić. 2012. “Najstarija animalistička tema u hrvatskoj dječjoj književnosti”. U: Suzana Marjanić i Antonija Zaradija Kiš, ur. Književna životinja. Kulturni bestijarij, II. dio. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada i Institut za etnologiju i folkloristiku, str. 827–847.
Mihanović-Salopek, Hrvojka. 2011. “Djetinjstvo olovnog vremena”. U: Maja Gluščević. Doričin dnevnik. Ilustrirao Zlatko Druško. Zagreb: Alfa, str. 91–93.
Pilaš, Branko. 1993. “Suze i radost hrvatske književnosti (Hrvatska književnost pretežno namijenjena djeci u 1992.)”. Umjetnost i dijete 144 (1), str. 25–41.
Pilaš, Branko. 1997. “Tragom hrvatske književnosti za djecu u 1995. godini”. U: Ranka Javor, ur. Dječja knjiga u Hrvatskoj danas: teme i problemi. Zbornik. Zagreb, 19. travnja 1996.Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, str. 25–35.
Pilaš, Branko. 1998. “Domovinski rat u hrvatskoj prozi za djecu”. U: Ranka Javor, ur. Odrastanje u zrcalu suvremene književnosti za djecu i mladež. Zbornik: Zagreb, 22. travnja 1997. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, str. 32–39.
Pilaš, Branko. 2000. Domovina u srcu. Školska knjiga: Zagreb.
Pilaš, Branko. 2004. “Priče iz životinjskog svijeta”. U: Branko Pilaš. Raspršena vrela književnih djela. Zagreb: Školska knjiga, str. 48–51.
Prosenjak, Božidar. 2006. “Što nam je prošle godine donijela književnost za djecu? Hrvatska književnost za djecu u 1999. godini”. U: Božidar Prosenjak. Čitanje tragova. Prikazi knjiga za djecu i mladež. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, str. 97–110.
Skok, Joža. 1991. Prozori djetinjstva. Antologija hrvatskog dječjeg romana. Svezak II. Zagreb: Naša djeca.
Težak, Dubravka. 1995. “Uzbudljiva istinita priča. Klopka za medvjedića Maje Gluščević”. Umjetnost i dijete 151(1), str. 57–58. [Nanovo tiskano u: Dubravka Težak. Kratki prikazi. 2007. Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, str. 38–40.]
Težak, Dubravka. 1997. “Prozna djela dječje književnosti s tematikom Domovinskog rata”. U: Ranka Javor, ur. Dječja knjiga u Hrvatskoj danas: teme i problemi. Zbornik. Zagreb, 19. travnja 1996. Zagreb: Knjižnice grada Zagreba, str. 42–50. [Nanovo tiskano u: Dubravka Težak. Portreti i eseji o dječjim piscima. Zagreb: Tipex, 2008., str. 103–109.]
Težak, Dubravka. 2007. “Maja Gluščević. Neman u gradskom parku“. U: Dubravka Težak. Kratki prikazi. Zagreb: Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, str. 62–63.
Težak, Dubravka. 2008. “Pogled na suvremenu hrvatsku dječju književnost”. U: Dubravka Težak. Portreti i eseji o dječjim piscima. Zagreb: Tipex, str. 193–200.
Vrcić-Mataija, Sanja. 2011. “Dječji lik i estetski izričaj”. U:Robert Bacalja i Katarina Ivon, ur. Dijete i estetski izričaji: zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa Dijete i estetski izričaji održanoga u Zadru 13. i 14. svibnja 2011. Zadar: Sveučilište, Odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja, str. 147–160.
Vučić, Miroslava. 2006. “Maja Gluščević – majstorica pustolovnih priča o prijateljstvu djece i životinja”. U: Maja Gluščević. Piki i Argo. Ilustrirao Stjepan Lukić. Zagreb: Školska knjiga, str. 101–107.
Vučić, Miroslava. 2009. “Bijeg u košari – i u dobru i u zlu s magarcem Sivkom”. U: Maja Gluščević.Bijeg u košari. Ilustrirala Branka Nikolić Nara. Zagreb: Školska knjiga, str. 116–126.
Vučić, Miroslava. 2009. “Ja sam Hund, Rankov Hund – bilješka o romanu Tišina, snima se!“. U: Maja Gluščević. Tišina, snima se! Ilustrirao Aleksandar Žiljak. Zagreb: Školska knjiga, str. 129–143.
Vučić, Miroslava. 2009. “Klopka za medvjedića – uzbudljiva priča o prijateljstvu i ljubavi”. U: Maja Gluščević. Klopka za medvjedića. Ilustrirala Branka Nikolić Nara. Zagreb: Školska knjiga, str. 143–153.
Zima, Dubravka. 2001. “Hrvatska dječja književnost o ratu”. Polemos 4 (2), str. 81–122.
Zima, Dubravka. 2011. Kraći ljudi. Povijest dječjeg lika u hrvatskom dječjem romanu. Zagreb: Školska knjiga.