{"id":1458,"date":"2021-04-16T13:14:36","date_gmt":"2021-04-16T13:14:36","guid":{"rendered":"http:\/\/hidk.hr\/?p=1458"},"modified":"2021-04-16T18:01:09","modified_gmt":"2021-04-16T18:01:09","slug":"razgovor-s-majom-gluscevic","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/hidk.hr\/en\/razgovor-s-majom-gluscevic\/","title":{"rendered":"Razgovor s Majom Glu\u0161\u010devi\u0107"},"content":{"rendered":"

autorica teksta: Nada Kujund\u017ei\u0107<\/strong> <\/p>

(Tekst je prvotno objavljen u \u010dasopisu Knji\u017eevnost i dijete<\/em>, 2015. br. 3-4.) <\/p>

\"\"<\/figure><\/div>

Najve\u0107i dio Va\u0161ega knji\u017eevnog opusa\nobuhva\u0107a pri\u010de o \u017eivotinjama, odnosno o djeci i \u017eivotinjama, snimali ste i\nfilmove i serije o djeci i \u017eivotinjama. Koje knjige i filmovi o \u017eivotinjama su\nVama najdra\u017ei? <\/strong><\/p>

            \u2013 \u017divotinje\nnajvi\u0161e volim \u017eive. Ne volim \u010ditati o \u017eivotinjama, a ne volim ih ni gledati na\nteleviziji. Ima sjajnih filmova o \u017eivotinjama, ali ja ih nikada ne gledam jer\nuvijek mislim da \u0107e se dogoditi neko zlo: umije\u0161at \u0107e se krvolo\u010dna priroda, a s\ntakvom se okrutno\u0161\u0107u ne \u017eelim gnjaviti. Prili\u010dno sam osjetljiva na te stvari. U\nigranim filmovima nema toliko zla, ali ni njih ne gledam. <\/p>

 U Va\u0161em autobiografskom djelu Odrastanje <\/em>navodite da “pisac \u010desto, ponekad \u010dak i nesvjesno posegne za svojim sje\u0107anjima, za do\u017eivljenim, za poznatim licima”. U kolikoj mjeri nadahnu\u0107e za knji\u017eevna djela crpite iz vlastitog \u017eivota? <\/strong><\/p>

            \u2013 Sve\nmoje knjige su vi\u0161e-manje nastale prema istinitim doga\u0111ajima koje sam ja onda,\njasno, preradila, nadogradila. Nakon Jelenka<\/em> i Vuka samotnjaka<\/em>,\nrazmi\u0161ljala sam o \u010demu bih mogla pisati. \u017divotinje najbolje poznajem, pa sam\nodlu\u010dila pisati upravo o njima. I djeci \u2013 o tom prijateljstvu izme\u0111u djece i\n\u017eivotinja. Onda sam se sjetila onog jednog psa kojeg smo mi prozvali Bunda\u0161.\nDakle, jednog se ki\u0161nog dana (bila je kasna jesen) moj sin vratio iz \u0161kole, a s\nnjim ogroman pas. Ja ga pitam: “Otkud sad taj pas? \u010ciji je?”. A moj\nsin odgovara: “To je sada moj pas”. I tako je u\u0161ao u ku\u0107u. Jako smo\nga zavoljeli. A bio je neobi\u010dan pas, bilo je ne\u010deg vrlo sugestivnog u njemu.\nOnda je do\u0161lo prolje\u0107e, granulo je sunce i Bunda\u0161 si je jednoga dana otvorio\nvrata i oti\u0161ao, bog zna kuda i kamo. Prema tom zanimljivom susretu nastao je\nroman Bunda\u0161 iz petog be<\/em> \u2013 samo \u0161to Bunda\u0161u iz knjige nije palo na pamet\nda otvori vrata i ode, ve\u0107 je ostao privr\u017een dje\u010daku. <\/p>

            Bilo\nmi je zgodno i zanimljivo pisati o \u017eivotinjama, pa sam s time odlu\u010dila\nnastaviti. Pisala sam o tatinoj vjeverici: tata ju je na\u0161ao u \u0161umi, ranjenu i\nspasio ju, a ona mu je ostala privr\u017eena. Obo\u017eavala ga je; voljela je i nas\nostale, ali nije nam poklanjala previ\u0161e pa\u017enje. Jedne je godine prezimila kod\nnas u Zagrebu, a onda smo je odnijeli natrag u Samobor jer, rekao je tata,\nvjeverici je ipak \u0161uma dom. Idu\u0107e godine, sjedi tata na terasi i ima \u0161to\nvidjeti \u2013 vjeverica s mladima! Samo se jednom pojavila, do\u0161la mu je valjda\npokazati svoje mlade. Pamtim i slu\u010daj kada smo moj pas Toni\u0107 i ja bili u \u0161etnji\n(bilo to je oko ’91. godine), kadli jedan dje\u010dak dotr\u010di do nas i zagrli psa. Za\nnjim je do\u0161la i njegova baka, koja nam je rekla da su izbjeglice i da je u selu\niz kojega su pobjegli pred ratom ostao njihov pas. Dje\u010dak to ne mo\u017ee pre\u017ealiti\ni svaki put kad vidi psa uhvati ga pla\u010d. Dugo smo ostali s tim malim, moj ga je\nToni\u0107 prihvatio kao da je znao da mu je potrebna ljubav psa. Shvatio je da je\ndje\u010daku te\u0161ko i kad ga je mali zagrlio, Toni\u0107 ga je liznuo. Ta dirljiva scena\npotaknula me da napi\u0161em roman Ivin Vu\u010dko<\/em>. <\/p>

            Jednom\nprilikom u mojoj se ulici pojavio pas kojega je neki \u010dovjek vezao na lanac.\nBila je zima, minus 10, sirotan gotovo da nije imao \u0161to jesti. Ja sam mu svaki\ndan nosila vodu i hranu, a onda se jednoga dana strgnuo s lanca i nestao. Ne\nznam \u0161to se s njime dogodilo, ali sam odlu\u010dila pisati o stvarima za koje sam\npri\u017eeljkivala da mu se dogode. Tako je nastao D\u017eeki zvan Simpa<\/em>. Najvi\u0161e\nsam se zabavljala pi\u0161u\u0107i knjigu Ti\u0161ina, snima se!<\/em>, koja govori o psu iz Vuka\nsamotnjaka<\/em>. Sve \u0161to sam tamo napisala je vi\u0161e-manje istina, jedino je\nvlasnik psa mo\u017eda bio malo druga\u010diji. <\/p>

Napisali ste i jednu trilogiju: rije\u010d je o kriminalisti\u010dkim romanima smje\u0161tenima u primorski krajolik. \u0160to je bio poticaj za pisanje krimi\u0107a i jeste li od po\u010detka u planu imali trilogiju?<\/strong><\/p>

            \u2013 Volim\nkriminalisti\u010dke zaplete, a volim i more, osobito Hvar, pa sam napisala tri\nkrimi\u0107a i radnju smjestila u moj ljubljeni Hvar. To mi je omogu\u0107ilo da sjedim u\nfotelji i u ma\u0161ti boravim na Hvaru. Izvrsno poznajem Hvar pa sam u mislima\ntra\u017eila teren na koji bih mogla smjestiti pri\u010du: to bi moglo biti u onoj uvali,\non bi mogao stanovati u onoj uli\u010dici koja vodi na groblje… Pi\u0161u\u0107i Tajnu\nTihe uvale<\/em>, prvi roman u trilogiji, razmi\u0161ljala sam o predivnim otocima oko\nHvara, uvali Palmi\u017eana i na njih putovala u mislima. U tome sam toliko u\u017eivala\nda mi je bilo \u017eao kada je roman bio gotovo, pa sam jednostavno odlu\u010dila\nnapisati jo\u0161 koji. Mislim da su pri\u010de dosta napete, a i aktualne. Ideju za prvi\nroman, koji obra\u0111uje ekolo\u0161ke teme, dobila sam kada sam na televiziji vidjela\nuzgajali\u0161te tuna. To je stra\u0161no, vidjela sam jedan kadar i odmah za\u017emirila! I\ndrugi po redu krimi\u0107, Tajanstveni svjetionik<\/em>, vrlo je aktualan: na\nteleviziji \u010desto vidimo te jadne prognanike koje \u0161verceri ostavljaju kojekuda.\nU romanu djeca primijete da se u svjetioniku doga\u0111aju \u010dudne stvari; isprva\npomisle da se radi o fantasti\u010dnim pojavama, no na kraju se otkrije da su tamo\nostavljene te jadne izbjeglice. <\/p>

Cjelokupan Va\u0161 opus obuhva\u0107a isklju\u010divo djela za djecu i mlade. Jeste li ikada po\u017eeljeli ili planirali pisati za odrasle?<\/strong><\/p>

            \u2013 Ja\nsam zapravo jako kasno po\u010dela pisati, s 55 godina. Pisala sam i prije toga, uz\nmu\u017ea: nakon \u0161to me upoznao on vi\u0161e nije olovku uzeo u ruku (onda se jo\u0161 pisalo\nolovkama!). Isprva su to bile komedije (njemu bliske, meni ba\u0161 i ne) a onda su\ndo\u0161le i meni bliske dje\u010dje teme. Poslije sam nastavila pisati to \u0161to sam znala,\nVuka samotnjaka<\/em>, Jelenka<\/em>. Kasnije sam nailazila i na teme koje bi\nmo\u017eda bile prikladnije za roman za odrasle, na primjer razvod braka koji je\ntema mog romana Opasan izlet<\/em>, ali nisam se htjela u to upu\u0161tati.\nNedostajalo mi je hrabrosti jer mi se \u010dinilo da bi pisati za odrasle ipak bilo\nzahtjevnije nego pisati za djecu. Trenutno pi\u0161em scenarije za odrasle, radi se\no krimi\u0107ima. Krimi\u0107i su mi oduvijek bili dragi. Za\u010dudo, ne volim ih \u010ditati\n(dosadni su mi), ali obo\u017eavam ih pisati. To mi je lagano i zabavlja me.  <\/p>

Prije nekoliko godina, u razgovoru sa \u017deljkom Ivanjekom za Jutarnji list <\/em>izjavili ste da Dori\u010din dnevnik <\/em>na kojem ste u to vrijeme radili sigurno nitko ne\u0107e izdati. Za\u0161to? Kako ste ga ipak uspjeli objaviti i jeste li pritom nai\u0161li na pote\u0161ko\u0107e?<\/strong><\/p>

            \u2013 To\nsam rekla jer knjiga obra\u0111uje osjetljive teme. Svi znamo za stra\u0161na stradavanja\n\u017didova. Me\u0111utim, o tome nije lako pri\u010dati. Dori\u010din dnevnik<\/em> pisala sam s\nnamjerom da prika\u017eem kakvim su stradanjima bila izlo\u017eena i \u0161to su sve\npro\u017eivljava djeca na svim stranama u Drugome svjetskome ratu.  <\/p>

Va\u0161 otac, ilustrator Vladimir Kirin, najpoznatiji  je po svojim ilustracijama bajki, a i Vi u Va\u0161im romanima \u010desto spominjete bajke (Crvenkapicu, Bijelog jelena i dr.). Koje bajke najvi\u0161e volite i postoje li neke koje Vam mo\u017eda nisu drage?<\/strong><\/p>

            \u2013Tata\nje doista ilustrirao mnogo bajki: Andersena, pa Grimma, Robinzona (iako to nije\nbajka), Gullivera… Ja sam odrastaju\u0107i pomalo i \u017eivjela u tom bajkovitom\nsvijetu. Naro\u010dito su mi se svi\u0111ali patuljci i naravno, \u017eivotinje. Ipak, mogu\nre\u0107i da su meni osobno mnoge od tih Andersenovih, a osobito Grimmovih pri\u010da, zastra\u0161uju\u0107e.\nKad je moj sin bio mali pa sam mu \u010ditala prije spavanja nije htio slu\u0161ati takve\npri\u010de \u2013 uvijek je tra\u017eio one bez jako dramati\u010dnih i stra\u0161nih momenata. Pitam se\nza\u0161to je to bilo namijenjeno djeci. Moje pri\u010de ne sadr\u017ee takve drasti\u010dne\nelemente: smatram da nisu potrebni, a nisam sigurna ni da ih djeca vole. Za moj\nukus to je predrasti\u010dno. Ali mo\u017eda sam jednostavno previ\u0161e romanti\u010dna.<\/p>

I dalje vezano uz ilustracije, kakva su Va\u0161a iskustva s ilustratori(ca)ma Va\u0161ih djela? U kolikoj mjeri sudjelujete u nastanku ilustracija i jeste li njima zadovoljni? <\/strong><\/p>

            \u2013\nImala sam pozitivnih, a mogu re\u0107i i negativnih iskustva. Od svih naslovnica\nmojih romana najvi\u0161e mi se svi\u0111a ona za Opasan izlet <\/em>[rad Damira\nBr\u010di\u0107a]: forplan bicikla vrlo je inventivan, mislim da je ilustracija jako\nzgodna, zanimljiva i moderna. Drage su mi i ilustracije Borisa Kolara za prvo\nizdanje Klopke za medvjedi\u0107a<\/em>. Moje su pri\u010de realisti\u010dne, pa \u017eelim da takve\nbudu i ilustracije. Kolarove crte\u017ee obilje\u017eava taj realizam, ali s jednim malim\nodmakom, tako da su vrlo duhoviti. Lijepe su i ilustracije Branke Nikoli\u0107 Nare\nza nova izdanja Bijega u ko\u0161ari <\/em>i Klopke za medvjedi\u0107a<\/em>. Bilo je i\nmanje dobrih, “tvrdih” ilustracija. U izradi ilustracija ne\nsudjelujem previ\u0161e, iako to ovisi o urednicima i umjetnicima. Miroslava Vu\u010di\u0107[1]<\/a>\nse, recimo, jako brine oko ilustracija. <\/p>

Zavr\u0161ili ste studij engleskog i njema\u010dkog jezika na Filozofskom fakultetu. Za\u0161to ste odabrali ba\u0161 taj studij? \u010cime ste se \u017eeljeli baviti po zavr\u0161etku studija i jeste li ikada radili u struci?<\/strong><\/p>

            \u2013 Mene\nje oduvijek zanimao film. Sje\u0107am se da sam jo\u0161 u osnovnoj \u0161koli razmi\u0161ljala o\ntome kako bih se rado bavila filmom. No onda nije bilo Akademije i sli\u010dnih\ninstitucija pa mi se sve to \u010dinilo dalekim i nemogu\u0107im. Onda se moja klapa\nupisivala na engleski, pa rekoh idem se i ja upisati, kud svi tud i ja, bez\nmnogo razmi\u0161ljanja, misle\u0107i jedino na to da bih najradije radila ne\u0161to vezano\nza film. Onda sam upoznala svog budu\u0107eg mu\u017ea i zapo\u010dela suradnju s njim. Ime mi\nse nikada nije pojavilo na \u0161pici, osim na Jelenku<\/em>, ali meni to zbilja\nnije bilo va\u017eno. Voljela sam snimanje, pripreme, rad na scenariju… I tako,\nupoznala sam ga kada mi je bilo 18 godina i odmah smo po\u010deli sura\u0111ivati, jo\u0161 i\nprije nego smo se o\u017eenili. <\/p>

Volite li susrete s \u010ditatelji(ca)ma? Postoji li kakva zgoda s tih susreta koju posebno pamtite?<\/strong><\/p>

            \u2013 Voljela\nsam, sada vi\u0161e ne. Na susretima je uvijek bilo dosta zgodno: djecu bi najvi\u0161e\nzanimalo kako je bilo na snimanjima, pa sam uglavnom pri\u010dala o tome, a rado su\nslu\u0161ali i o tatinoj vjeverici. Naj\u010de\u0161\u0107e su mi postavljali standardna pitanja:\nKada ste po\u010deli pisati? Za\u0161to ste po\u010deli pisati? Koja vam je najdra\u017ea knjiga?\nZa\u0161to ste tako kasno po\u010deli pisati? No s vremena na vrijeme iskrsnulo bi i neko\nneobi\u010dno pitanje nad kojim bih se zamislila. Na jednom od tih susreta, u\n\u010detvrtom razredu, jedna me djevoj\u010dica upitala: “A za\u0161to sve va\u0161e knjige zavr\u0161avaju\nsretno? Pa u \u017eivotu nije uvijek sve sretno!” Mala djevoj\u010dica, moglo joj je\nbiti 10 ili 11 godina. Zbilja me zatekla. “Ima\u0161 pravo”, odgovorila\nsam. “Ali kad ve\u0107 u \u017eivotu nije sve sretno, onda neka je barem u mojim\nknjigama!”. Dugo sam razmi\u0161ljala o toj djevoj\u010dici. \u010cak sam odlu\u010dila da za\npromjenu ne\u0107u napisati sretan kraj \u2013 ali  na kraju ipak jesam, ne mogu protiv sebe!<\/p>

Pratite li suvremenu knji\u017eevnu produkciju za djecu i mlade? \u010citate li suvremene romane, pri\u010de, poeziju za djecu i mlade, i ako da, koje je Va\u0161e mi\u0161ljenje o njima?<\/strong><\/p>

            \u2013 Ne\npratim. Znam za Harryja Pottera, ali nisam \u010ditala romane niti gledala filmove.\nIna\u010de volim \u010ditati. Spomenula sam da ne volim \u010ditati krimi\u0107e \u2013 dodu\u0161e, \u010ditala\nsam Georgesa Simenona, ali to su vi\u0161e psiholo\u0161ki krimi\u0107i, a ta me psiholo\u0161ka\nstrana zanima. Ne volim niti komedije, laganu literaturu op\u0107enito. Volim\nrealizam, dramati\u010dne i biografske knjige, to je moj \u017eanr. Najdra\u017ea knjiga u\ndjetinjstvu bili su mi Junaci Pavlove ulice<\/em>, to mi je bilo krasno.\nTu\u017eno, ali krasno.
<\/p>

[1]<\/a> Urednica u nakladni\u010dkoj ku\u0107i \u0160kolska knjiga<\/p>

\"\"<\/figure><\/div>","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Intervju s Majom Glu\u0161\u010devi\u0107 (2015.). Autorica: Nada Kujund\u017ei\u0107<\/p>","protected":false},"author":2,"featured_media":1408,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[35,7],"tags":[],"class_list":["post-1458","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-naslovna","category-recenzije-i-prikazi"],"post_mailing_queue_ids":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1458","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=1458"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1458\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":1462,"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/1458\/revisions\/1462"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media\/1408"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=1458"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=1458"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/hidk.hr\/en\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=1458"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}