Tekst priredila dr. sc. Ana Batinić
Životni je put Jagode Truhelke (Osijek, 5. veljače 1864. – Zagreb, 17. prosinca 1957.), hrvatske književnice, učiteljice i pedagoške djelatnice češko-njemačkoga porijekla, bio dinamičan i nerijetko trnovit. Njezino se, vlastitim riječima, “tkivo života […] nasukavalo na pet različitih životnih konaka i mjesta, u pet gradova, sve uzduž i poprijeko od sjevera do juga”. Nakon stečene učiteljske diplome u Zagrebu, živjela je i radila u još nekoliko gradova: Osijeku, Gospiću, Banjoj Luci i Sarajevu. Na svim tim mjestima Jagoda je Truhelka, kako navodi u svojoj autobiografiji Iz prošlih dana, ostavljala dio života, ali i odnosila ponešto za sebe: životno i profesionalno iskustvo te uspomene na krajeve i ljude. Zagreb je, međutim, bio grad koji je zaokružio profesionalnu i životnu putanju ove neustrašive “plemkinje duha”. Nakon gubitka oca koji je nesretnim slučajem poginuo u Dravi, kao četrnaestgodišnja djevojčica s majkom i braćom iz rodnoga je Osijeka u rujnu 1878. preselila u Mletačku ulicu na zagrebačkom Gornjem gradu: “U Zagrebu nastanili smo se u Mletačkoj ulici broj 10 u prizemlju. Grad nije bio stran ni nepoznat uhu i duhu našemu, premda ga očima donle još nismo bili vidjeli osim na jednoj sitnoj fotografiji koju je otac jednom bio donio s puta. Pričao nam je štošta o ovom najvećem gradu Hrvatske, pa i moja učiteljica, a sada eto i naša majka.”
Bio je to grad u kojemu “počinje nov odsjek” njezina života: “Zagreb, o kojem mi je već prije toliko pričala moja draga učiteljica u vezi s velikim imenima naše književnosti kao što su to bili: Ljudevit Gaj, Ivan Mažuranić, August Šenoa i dr. – postao mi je odmah, od prvog časa bliz i drag.” Autoričina autobiografija sačuvala je pregršt živopisnih doživljaja koji su obilježili njezine mladenačke godine u gradu u kojemu je polazila višu djevojačku školu, smještenu u tadašnjoj Dugoj ulici nedaleko od Kamenitih vrata, stajala u počasnoj straži pri prijenosu kostiju pjesnika Petra Preradovića iz Beča u mirogojske arkade 1879., uživala u šetnjama Tuškancem i Maksimirom, odlazila na koncerte i u kazalište, sudjelovala u proslavi dvadesetgodišnjice hrvatskog pjevačkog društva “Kolo”.
Obitelj je u Mletačkoj ulici stanovala sve do velikog potresa koji je pogodio Zagreb 1880. godine, kada su preselili u Donji grad. Dolazak u Zagreb, gospodarsko, političko i kulturno središte Hrvatske, otvorilo je Jagodi Truhelki mogućnost stjecanja boljega obrazovanja i pružilo poticaj za intelektualni i duhovni razvoj. Nakon završene više djevojačke škole, 1882. dobila je posao namjesne učiteljice u Osijeku, tri godine poslije odlazi na učiteljsko mjesto u Gospiću, odakle je nakon sedam godina, 1892., premještena u Zagreb na novoosnovani ženski licej. Nakon devet zagrebačkih godina učiteljski ju poziv vodi u Bosnu, prvo u Banju Luku a zatim i u Sarajevo. Dvadeset pet godina Jagoda Truhelka provela je izvan Zagreba, a da se nikada nije prekinula veza s njim, kao ni s prijateljicom, književnicom, povjesničarkom književnosti i prevoditeljicom Camillom Lucernom (1868. – 1963.): “Svake će se godine najmanje jednom konačiti to kraće to dulje na dragom Griču pod krovom blagorodnih duša, i najplemenitije, koju sam ikada srela u životu i stekla za prijateljicu, neiscrpljive u darivanju iz prebogatog blaga svoga duha, srca i visokog uma”.
Truhelkin je profesionalni ali i privatni put neraskidivo povezan sa Zagrebom, gradom u kojemu je stekla obrazovanje, ostvarila dio nastavničke karijere, objavila većinu književnih naslova te sklopila doživotna prijateljstva. Pisala je i za odraslu čitateljsku publiku, no popularnost je stekla upravo djelima koja je namijenila djeci i mladima, ponajprije svojim najpriznatijim djelom, trilogijom Zlatni danci (1918.), Bogorodičine trešnje (1929.) i Crni i bieli dani (1944.). Riječ je o sentimentalnoj dječjoj epopeji o osječkim danima djetinjstva, u kojoj je kritika uočila sposobnost iznošenja karakterističnih crta dječjeg načina razmišljanja i proživljavanja stvarnosti. U romanima za djevojke Tugomila (1894.) i Naša djeca (1896.) Truhelka je zagovarala važnost visokoškolskog obrazovanja za djevojke, žensku emancipaciju, samodisciplinu i samoodgoj. Svojim književnim djelima ali i pedagoškim člancima promicala je nove ideje o društvenom položaju žene. Međutim, od velike popularnosti i priznatog statusa klasika dječje književnosti u prvoj polovici 20. stoljeća, Truhelka je nakon Drugoga svjetskog rata počela nestajati iz kolektivne kulturne memorije. Njezino je djelo pod utjecajem izvanknjiževnih, ideoloških razloga bilo prešućivano te je, unatoč pokušajima rehabilitacije u novije doba, izgubilo svoj nekadašnjih kanonski status.
Umirovljena 1923. nakon četrdeset godina rada, autorica se 1925. trajno nastanila u Zagrebu, ponovno na Gornjem gradu, na već spomenutom Griču 2, dijeleći životni prostor s Camillom Lucernom: “Zagreb, nekada grad moje mladosti i sada grad moje starosti, vratio mi je sve što sam mogla poželjeti, kao obilnu naknadu za posljednje teške godine. Vratio mi i zdravlje, obnovio pomalo i radnu snagu, dao mi stare prijatelje, i od njih toliko dobra svake ruke, a prije svega najtoplije utočište i dom uz najblagorodniju dušu na svijetu, koju mi je usud darovao iza moje majke, u času kad sam bila ostala bez doma i krova nad glavom, a da se za sve to nikada neću moći na ovom svijetu odužiti i dostojno zahvaliti!” Kuću na “drevnom poetičnom” Griču obiteljska prijateljica, također licejka i profesorica Milica Bogdanović opisala je kao “žarište duševnosti i duhovnosti”, prostor susreta mnogih generacija licejki u kojemu se osjeća duhovni miomiris, kao mjesto “drago svima koji u nj zalaze i svima koji ga se izdaleka sećaju”.
Djelić autentičnog ozračja s Griča otprilike godinu i pol prije Truhelkine smrti, u proljeće 1956., sačuvan je i u zapisu mlade studentice književnosti Lele Kovačević, nastalom nakon posjeta književnici. Prisjećajući se osobnog iskustva čitanja Zlatnih danaka, zapisala je: “I ta žena sada stoji preda mnom. Ona mi se polako, kao priviđenje u bajkama primiče, stružući prigušeno vunenim papučama po podu, ne dižući ih uopće s parketa. Promatrajući fascinirano, i obuzima me neka budalasta, djetinja želja, da kleknem, i postaje mi još neugodnije zbog te misli. A ona mi se sve više i polaganije primiče, i meni je silno neprijatno, što tako bez riječi i kretnje zurim u nju. No ona uopće nije zbunjena, radoznala ili iznenađena. Samo vesela. Nasmjehne se i reče izvanredno ugodnim i toplim glasom, koji umiruje: „Uđite samo!“ […] Onda sjedim dugo, tik do nje, na uskom i tijesnom otomanu, okružena starinskim pokućtvom, i slušam je. A ona pripovijeda: „Ne, nikad nisam bila bolesna. Ni jednog dana nisam izostala iz škole. […]” Promatram je. […] tu su oči, neobično plave i svježe, dobre i iskrene. Oči, kakvima se čovjek lako i brzo povjerava i kakve još brže zavoli. Glas joj je mekan, tih, razgovijetan i pun. Slušam je, kako govori – ne, ne govori – samo glasno misli. Uopće, cijelo vrijeme ona se samo sjeća života, što je projurio pored nje, zaboravivši je ovdje na Griču.” Susret s književnicom te prisjećanje na živopisne odlomke iz Zlatnih danaka, pobuđuju u djevojci “prašne, već gotovo izgubljene slike vlastitog djetinjstva”, bliske osobe koje, uz nju i autoricu te književne likove kao da se materijaliziraju u starinskoj sobi na Griču, “žmirkajući pod jarkim svijetlom sjećanja, koje ih budi iz mnogogodišnjeg sna zaborava”. Još jedan pogled na pretrpani pisaći stol, stisak tople ruke književnice i odlazak s Griča… Pomalo mističnog mjesta na kojemu je Jagoda Truhelka proživjela više od trideset godina. Grič 2 (p)ostao je njezina posljednja zagrebačka adresa, a Mirogoj njezino posljednje počivalište.
Izbor citata iz djela Zlatni danci:
U Labudovoj ulici ima jedna mala žuta kućica, zgodna kao škatuljica. Na njoj su dva prozorca, sjajna i bistra kao dva dječja oka. Ima i jedna vrata, no koliko su prozori veliki i blistavi, toliko su vrata mrka i ozbiljna. Čisto se smišljaš, prije nego što ćeš ući. Pred kućom rastu bezbrižno dva duda pa granama lijepo zaklanjaju kućicu.
To doduše nije ni bilo dvorište. To je zapravo bila samo šaka dvorišta, majušan komadićak dvorišta, sitna poljanica, dlanom bi je pokrio. Ali šta je bila puna svega, to je da se pripovijeda! Od rana proljeća do kasne jeseni raslo je tu cvijeća što ga je bog samo dao! Kolo zametne sitna ljubičica, glavica modra, krivovrata, to prvo čedo proljeća. Izviruje radoznalo između ubavoga zelenila i čedno širi naokolo slatki miloduh. Za njom hvataju se redom modrooki zimzelen i žuti jaglac, pa gizdavi sumbul i ponositi tulipan, podigne se junačka perunika i kitnjasti šeboj, da dočekaju ostalu družbu toploga ljeta. Zašareni se bašča od bijela i crvena ljiljana, od dragoljuba […] Ta je baščica kumina radost i briga, njeno staranje i najveći posao; ljeti se zalijeva, timari rukom i okom, zimi se najgorljivijom pomnjom nosi u kuću da se što više očuva od propasti. Svaki joj je stručak drag i mio, kao da je živo čeljade, a kad samo i najmanji ugine, žali za njim kao za milim mrtvacem.
Literatura:
Bakić, Lea. 2020. O Jagodi Truhelki. https://blog.hsmuzej.hr/2020/09/22/o-jagodi-truhelki/ (pristupljeno 12. veljače 2022.)
Barat, Tatjana. 2019. Priče o neustrašivim hrvatskim ženama. Zagreb: Iris Illyrica.
Batinić, Ana, prir. 2004. Pisma Jagode Truhelke Zdenki Marković. Poseban otisak “Kronike Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti”, br. 13-14-15, str. 113–198.
Batinić, Ana. 2008. Plemkinje duha. Marija Jambrišak – Jagoda Truhelka – Zdenka Marković, “Nova Croatica. Časopis za hrvatsku književnost i kulturu”, god. II, br. 2, str. 197–215.
Bogdanović, Milica. 1938. Kuća na Griču, u: Camilla Lucerna 1868 – 1938 [zbornik], ur. Elza Kučera; Julius Schütz, Graz, str. 20–24.
Jindra, Ranka. 1982. Jagoda Truhelka. Pedagoški i društveni rad (1864 – 1957), Zagreb: Školske novine.
Kovačević, Lela. 1956. Susret sa zaboravljenima, “Polet. srednjoškolski list za književnost, nauku i umjetnost”, god. III, br. 9, str. 550–555.
Matutinović, Ljerka. 1970. Jagoda Truhelka, u: Izabrana djela, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska – Zora, Zagreb, str. 7–11.
Truhelka, Jagoda. 1997. Iz prošlih dana, u: Autobiografije hrvatskih pisaca. Prir. Vinko Brešić, Zagreb: AGM.
Truhelka, Jagoda. s. a. Moje djetinjstvo [strojopis]. Književna ostavština Zdenke Marković (HR-AHAZU-KN-135), arhiv Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb
Arhivski izvor:
Fond Zdenka Marković (signatura fonda HR-AHAZU-KN-135), arhiv Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb
