Autorica teksta: prof. dr. sc. Diana Zalar
U samo svitanje prvoga listopada ove godine, okružena svojom malom brižnom obitelji u stanu na Zvončacu, zauvijek je zaspala Snježana Grković Janović (zvana Nežica), osebujna i rado čitana spisateljica romana, biografskih djela i priča za odrasle i djecu, zaslužna socijalna radnica na području obiteljske i dječje problematike, predana istraživačica povijesnih, kulturnih i društvenih prilika i zbivanja u Hrvatskoj i na širim prostorima. Ovaj zapis neće biti zaokružen, jer ljudski život se ne da sažeti u profesiju, diplome, priznanja i objavljene knjige. Pogotovo Snježanin, koji je bio iznimno ispunjen i sadržajan. Kao cjelovita autorica profilirala se pred odlazak u mirovinu, svojim prvim romanom Striborovim stazama (1997.), koji je tematski i stilski pravi nastavak Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (o kojoj knjizi je objavila i eseje Postupajte s bajkom tankoćutno i tetošno, Osam mudrosti Ivane Brlić-Mažuranić i Rječnik manje poznatih riječi u sklopu izdanja2004.).
I inače će spomenuta književnica biti Snježani učiteljica života, pa tako i ljepote jezika i stila. Od tada su se izmjenjivale knjige za odrasle i one za djecu, bilo autobiografske ili bajkovite.
Dugogodišnje prijateljevanje s njom trajno je utjecalo na moj svjetonazor, na moj pristup studentima, a može se reći i na stil kojim pišem svoje stručne radove i knjige. Neke od njih je pročitala prije objavljivanja i savjetovala me. Ostat će mi životni uzor, zbog ljepote i živosti jezika kojim je govorila i pisala, zbog riznice znanja koju je godinama sakupljala i prenosila, zbog radosti življenja kojom je odisala čuvajući anegdote i priče za svakovrsne prigode. Rođena je 19. siječnja 1933. godine u Zagrebu, gdje je već u devetnaestome stoljeću živjela imućna i svestrana trgovačka obitelj njene majke Lujze Wagner, ključne osobe u razvoju hrvatskoga sestrinstva i socijalno-higijenskog rada, međunarodnih veza u zdravstvu između dva svjetska rata, američka stipendistica. Njenu biografiju uklopljenu u složeno romansirano povijesno djelo opremljeno dokumentacijom i fotografijama, naslovila je Snježana Sestra Lujza i objavila u Nakladi Bošković (2003).
Ova će nakladnička kuća biti često i prvi izdavač drugih njenih književnih djela, uz Srednju Europu, Ibis grafiku, Laus, Školsku knjigu i druge. Otac Snježanin, ugledni liječnik Špiro Janović rođen je u Rijeci, a u Zagrebu je završio studij medicine specijalizirajući se za plućne bolesti. Bio je porijeklom iz pomorske i brodograditeljske obitelji iz Sumartina na Braču. U Zagrebu je mala Snježana odrastala okružena velikom obitelji, pažnjom, pričama i kazališnim predstavama sve do devete godine, da bi se 1940. s roditeljima i bratom preselila u Split. U splitskome stanu na starome „pazaru“ roditelji su zaštićivali i udomljivali židovske bjegunce za vrijeme talijanske okupacije, dok joj u školi učiteljica nije dopuštala govoriti hrvatskim jezikom, a morala se odazivati na ime Biancaneve. Kako se rat rasplamsavao, preselila je s majkom i bratom u Sumartin na otoku Braču, svojoj baki po ocu (o tri velika franjevca, postanku i razvoju Sumartina objavila je modernu povjesticu Svetac na otoku 2006.).
Roditelji su, prema Snježaninim svjedočanstvima, zaključili da bi odlazak u zabačeno mjestašce na otoku moglo pružiti više sigurnosti. No u tome su se prevarili, jer su Nijemci od napuštenih kamenoloma stvorili teško osvojive bunkere koje su partizani i Englezi nastojali osvojiti. Tako su se i tamo naslušali granata i borbi, nagledali jada i nevolje ljudske, a djevojčica koja joj je bila draga prijateljica poginula je od jedne takve granate. Snježanina majka liječila je otočki živalj, a sa sobom je stalno vodila svoju kćer. Pred kraj rata s majkom i bratom Snježana se vratila u Zagreb drugoj baki, no majka je odvedena u ustaški zatvor, gdje se zarazila trbušnim tifusom i ubrzo poslije povratka kući umrla. Tako je u dobi od trinaest godina, dok je otac za rata rukovodio partizanskom bolnicom na Malti a kasnije radio u Bariju u Italiji, Snježana s majkom proživjela najteže ratne dane i konačno je u Zagrebu izgubila, nadomak mira. Nakon rata s ocem je otišla u Sarajevo jer je on tamo bio pozvan da sudjeluje u osnutku Medicinskog fakulteta, gdje do umirovljenja predaje kao profesor i djeluje kao utemeljitelj i predstojnik Klinike za plućne bolesti. U Sarajevu je Snježana završila Učiteljsku školu 1951. i odredbom Ministarstva prosvjete, sa sedamnaest godina stupila na svoje prvo učiteljsko mjesto u selu Semizovcu na rijeci Bosni, što smatra svojim najvažnijim životnim iskustvom. Potom je upisala Filozofski fakultet u Sarajevu i 1958. diplomirala jugoslavenske jezike i književnosti (u generaciji s Tomislavom Ladanom, Vitomirom Lukićem i dr.). Imajući izravni uvid u neprosvijećenost i neukost stanovništva koje se dolazilo liječiti u bolnicu „Dr. Simo Milošević“ pored Sarajeva (mahom žena i djece), ishodila je dopuštenje od Ministarstva da s još jednim kolegom otvori tamo prvu školu pri nekoj bolnici u bivšoj Jugoslaviji. Tu je radila dok nije, želeći se potpuno osamostaliti, 1958. otišla u Beograd da završi Višu školu za socijalne radnike.
O Sarajevu kako ga je ona doživjela objavila je knjigu Dugin grad (2006.), gdje se njen život, studiji i zaposlenja ne mogu promatrati odvojeno od dublje povijesti grada i njegove okolice (razvitak multikulturnog društva, dotok materijalnih dobara i intelektualne elite u poraću, kazališni i kulturni život, omladinske radne akcije, sportski život – autorica je, primjerice, sudjelovala u utemeljenju Sarajevskog akademskog kajak kluba). Napisala je i dvije odulje pripovijetke i uplela ih u ovu knjigu. Jedna je o pijanistici Olgi, pripadnici predratne kulturne elite, a druga o neukoj Hanifi, zlostavljanoj ali nesalomljivoj ženi koja je silno željela naučiti čitati i pisati, pa joj je u bolničkoj školi u tome pomogla Snježana. Kroz ove fikcionalizirane biografije zrcale se prilike i duh prošlostoljetnog vremena, kao i razlozi autoričinog životnog opredjeljenja za socijalni rad. Dugin grad je djelo memoarskog karaktera, no kao i u nekim drugim njenim knjigama, u njemu se suptilno i slikovito otkrivaju skriveni porivi, okrutni izazovi kojima žena mora odgovoriti u svom vremenu. Iz njezina filigranskog stila prepoznaje se bogato poniranje u ljudsku psihu i traženje suvislih odgovora na sudbonosna životna pitanja. Služeći se ponekad fikcijom, nikada daleko od doživljene stvarnosti, smješta sebe i svoje bližnje u duboko pohranjena sjećanja, bivajući tako jednom od najvažnijih misliteljica ovoga vremena i ovih prostora. Prepoznaje se to i kad govori o posebnostima bosanskoga podneblja i tamnog vilajeta otvorenoga svakom namjerniku ma koje vjere bio, zatim o posebnostima dalmatinskoga kraja i mentaliteta. Ništa manje uspješno nije ni njeno slikanje urbanih sredina, kako zagrebačkog tako i beogradskog i sarajevskog područja, i malomišćanskog, samodovoljnog otočkog svijeta. Pišući svoje knjige u smiraju života, Snježana je dozrela da može čitav jedan povijesno-kulturološki prostor staviti u kontekst svoga života i života svoje šire obitelji, pa tako jasnije vidjeti sebe i druge u odsjaju osobne i nacionalne sudbine.
Kod životnoga puta stali smo pred odlazak u Beograd 1958. Ispraćajući je, otac joj je poklonio majčin dnevnik (datiran od svibnja 1941.do 23. XII. 1944). Bio je to poticaj za kasniji nastanak knjige Lujzin dnevnik (2008.). Nije samo riječ o autentičnom, dramatičnom i uzbudljivom ratnom štivu, već o djelu u kojemu je sadržano više motrišta, kako Lujzinih, tako i ljudi koje je susretala i bila im bliska. Kontekst u kojemu je pisan na slikovit je način tajno palimpsestni: Lujza ga je pisala u očevoj trgovačkoj knjizi koja je bila posve praktične naravi, o troškovima podizanja, odgoja i školovanja kćeri. Čuvala ga je i skrivala u navoštenom platnu. Snježana je mnoge osobe koje se pojavljuju u dnevniku nazvala imenima i prezimenima, ispričala nam kakvo značenje su te osobe imale u životu grada Splita i drugih mjesta. U Epilogu saznajemo sudbinu majčinoga dnevnika i kako je Snježana svjedočila promjeni vlasti u Zagrebu, a u drugome dijelu knjige naslovljenom Prilozi nalaze se pisma s ratišta rođaka Hanna Wagnera, Lujzinog bratića (1900-1945) koja su nađena u njenoj ostavštini, a umrli su iste godine; tu je i tri stotine i pedeset sedam „napomena“ u kojima su skriveni djeličci povijesti, zanimljive anegdote, pisma i podaci o poznatim i zaslužnim ljudima poput fra Andrije Kačića Miošića, don Frane Bulića, Natka Nodila, arhitekta i svjetskoga putnika Đuke Kavurića i drugih, pa do onih manje poznatih, ali jednako zaslužnih kao što je jedan od prvih poštara na Braču Paško Dorotić, ili najstarija stručna primalja Vinka Štambuk (baba Vice), koja je obabila tri pokoljenja Bračana u četiri sela i mnogim zabačenim zaseocima.
Upisavši se u Višu školu za socijalni rad u Beogradu, Snježana je tri mjeseca noću, volonterski, održavala u studentskome domu tečaj maturalnih tema iz književnosti skupini svojih starijih kolega – studenata iz unutrašnjosti, da im pomogne položiti veliku maturu jer je saznala da su bili upisani s tim uvjetom i da im je to velika muka. Književnost su svi njeni „učenici“ položili. Kasnije završivši i ovaj studij (1960.), punih deset godina radila je u Centru za socijalni rad Novi Beograd, i to na složenoj lepezi socijalne problematike nezaposlenih, djece, bolesnih i starih, u multikulturalnom okruženju. O tom razdoblju života napisala je knjigu Boje jednog vremena (2011.) potanko ispripovjedivši o svom radu, o životu grada, osnivanju kulturno-umjetničkih društava, kazališnom životu, studentskom pokretu 1968., uvijek u prvi plan postavljajući ljudske sudbine.
Tih godina upoznat će svog životnog suputnika i supruga, koji će postati i njen književni tajnik, a u posljednjim godinama života požrtvovni bolničar, osoba od najvećeg povjerenja – ing. arhitekture Slobodan Grković. Prije povratka u Hrvatsku gdje su dobili kćer Jelenu, neko vrijeme je živjela u Americi zahvaljujući međunarodnoj stipendiji (Cleveland International Program) usavršavajući se u primjeni grupnog socijalnog rada s djecom i mladima. O tome govori jedna priča iz knjige Voda koja se smije (2007.), koja u cjelini ima za temu njen profesionalni rad u Americi, Splitu i Kaštelima. Za naziv knjige Snježanu je nadahnula petnaestogodišnja djevojčica iz indijanskog plemena Sioux koju je dobro upoznala, zavoljela i mjesecima se s njom družila jer je bila zadužena za njen „pojačan nadzor“, radeći u malom centru za socijalni rad na rubu indijanskog rezervata. Tamo su, uz to, socijalni radnici intenzivnim radom trebali pripremiti indijansku djecu i djecu s periferija obližnjega grada, da svoje talente i svoju inteligenciju mogu otvoriti za predstojeći odlazak u školu i integraciju u američki školski sustav. Metode s kojima su radili uključivale su i one u kojima starija djeca tinejdžeri pomažu mlađoj djeci da iskažu svoje potencijale. Taj model je prenijela u Split, u koji se vratila 1970. i s obitelji ostala do kraja života. Sa skupinom stručnjaka iz osnovnih škola u Kaštel Sućurcu, Kaštel Starom i Osnovnoj školi „Kman-Kocunar“ u Splitu osnovala je Savjetovalište za roditelje, učitelje i učenike, te realizirala dječje radionice Pružam ti ruku, prijatelju. Kad bi učiteljice zapazile da je nekom djetetu teško zbog različitih razloga, obraćale su se Savjetovalištu. S tom djecom koja su bila zdrava i nisu imala intelektualne poteškoće, ali su se zbog različitih razloga teško prilagođavala školi, Snježana je radila čitavog radnog vijeka, a i kasnije u mirovini. Za svoj predani rad dobitnica je Nagrade Općine Split, a bila je 2019. i kandidatkinja za nagradu Splitski cvit. Intenzivno je surađivala i s ravnateljem i zaposlenicima Dječjega doma Maestral gdje žive djeca bez roditeljske skrbi. Za njih je bila posebno senzibilizirana zbog gubitka majke, ali i zbog sjećanja iz ranoga djetinjstva, kad je u Zagrebu svake nedjelje posjećivala jedan takav dom na Selskoj cesti koji je vodila prijateljica njene bake, a ona je tamo stekla svoje dvije male prijateljice koje su bile stalne gošće na proslavama i blagdanima u njenome domu. Knjiga za djecu Zlatna vrata (2010.) govori o sudbini dviju djevojčica blizanki iz takvog jednog doma, koje nisu željele da ih se razdvoji. Ova priča budi zanimanje djece za njihove vršnjake koji nemaju sreću obiteljskog života. Dio radnje zbiva se na ruševinama stare Salone i na Gospinom otoku uz rijeku Jadro, što spisateljici daje priliku za jasnu ekološku poruku.
U suradnji sa Dijanom Nazor i Koraljkom Polaček, Snježana je napisala i osmislila slikovnicu Tin u Zemlji Kilikiki (2001.), o dječaku koji u snu posjeti jedan posve drugi svijet, napučen fantastičnim bićima, ali obuzet čežnjom za svojim domom, vraća se u stvarnost.
Zamisao o nastanku ove slikovnice potekla je iz jedne prekrasne igre. Najprije se igrala slikarica Dijana Nazor – glinom, kamenom, pijeskom, lišćem, maštom. Kako je igra često srce umjetnosti, iz nje je nastalo zanimljivo skulpturalno djelo, instalacija patuljačkog sela. Iza toga nastala je fotografska slikovnica, jedna od rijetkih te podvrste u hrvatskoj književnosti. Posebno se sjećam kako smo predstavljali tu slikovnicu u Splitu, jer su je predstavile i osobe koje imaju veliko značenje za ovaj grad i zemlju, a danas ih također više nema: Ljubo Stipišić Delmata, Anatolij Kudrjavcev i Josip Genda.
U izuzetnome djelu Striborovim stazama (1997.) koje se direktno, pa čak i vremenski nastavlja na Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić Snježana je izvela poduhvat da u vlastitu fantastiku, nadahnutu pročitanom i proživljenom literaturom (uz I. B. M. S. Košutić, J. R. R. Tolkien i dr,), vješto smjesti intertekstualne poveznice, a priču oživi uz domaću, slavensku mitologiju. Među Ivanine likove koji su sad puno godina stariji smjestila je djevojčicu Vrijesku koja mora preboljeti gubitak voljene osobe, u čemu joj pomažu upravo likovi iz Priča iz davnine. Kao i u radu s djecom u njenoj profesiji – onda kad ništa nije pomagalo, uvijek je pribjegavala bajci kao terapeutskome izvoru. I opet je literaturu ispreplela sa stvarnim životom.
Tu su još romani: Ukradeno proljeće (2002.) za koji je dobila Nagradu Ivana Brlić-Mažuranić, o svijetu duhova godišnjih doba – Črta, Živane i njihove djece Morane, Vesne i drugih bića iz slavenske mitologije gdje se događaju dramatične promjene. Nadahnuta epom Živana Vladimira Nazora, Snježana upliće u priču mitološka bića naših predaka. Črt, gospodar studeni i zime odlučuje okovati svijet ledom i ne dopustiti Živani da razbudi u proljeće prirodu. Glavni ljudski likovi su zaljubljeni mladi Dinjuša i Dragoš, a autorica je u priču utkala poštovanje prema tegobnom ljudskom radu i udivljenje nad njegovim plodovima. Svijet romana živi u dubokoj cikličkoj povezanosti s prirodom, pa su tako i poglavlja naslovljena prema njoj: Ljeto na Dabrovu jezeru, Čudo proljeća, Jesenski darovi, Zimska dokolica… Za ovaj roman nadahnula su je dva putovanja u žitorodni kraj Poljske, uz pritok rijeke Visle, gdje su bili međunarodni stručni skupovi socijalnih radnika.
Za roman Velebitske vilin-staze (2002.) poticaj je nastao u Nazorovoj pjesmi o lugaru Janku koji se brine za floru i faunu u šumi. U Snježaninom romanu on zbog toga ima propusnicu u fantastičan svijet. Svog bolesnog nećaka dovodi na Velebit da bi ozdravio od sušice, a sam je spreman i poginuti braneći velebitska bogatstva. Fantastičan svijet je jako blizu čovjeku, no on mora imati neke kvalitete da bi ga mogao posjetiti. Na kraju knjige čitatelj može upoznati mnoštvo zanimljivosti o velebitskom svijetu, pa fantastična bića posve prirodno u njenoj knjizi nastanjuju mjesto s toliko prirodnih čudesa. Za pisanje romana temeljito se pripremila uz pomoć geografskih karata, razgovora s pripadnicima Gorske službe spašavanja, proučavajući biljni svijet Velebita i legende koje postoje o toj našoj proslavljenoj planini.
Čarobni brežuljak, 2003. 
Zaštićena djetinjstva, 2017.
Napisala je i memoarske zapise nastale za prebivanja u zagrebačkoj bolnici i čekanja na operaciju pod naslovom Čarobni brežuljak (2003.), kao i djelo Zaštićena djetinjstva (2017.) u kojemu pripovijeda detalje o svojim najranijim godinama i članovima svoje osebujne obitelji. U ovim pripovijedanjima našli su svoja sjećanja mnogi čitatelji koji su posjećivali ista mjesta i proživljavali isto vrijeme. Knjiga o izazovima oblikovanja i djelovanja sestrinske struke, namijenjena stručnoj i široj javnosti Sestrinska riječ (2015.) nastala je na osnovu proučavanja istoimenoga časopisa (1933.-1941.) kojemu je njena majka bila urednica, kao i drugih izvora. Uredila je očev prijevod i izdanje drame Ćitra Rabindranata Tagorea (temeljene na epizodi iz Mahabharate), te ga opremila tekstom o Tagoreu Vijenac između Istoka i Zapada i esejom o indijskoj princezi Ćitri i ženskim književnim likovima u muškom ruhu (2010.). Prijevod joj je bio obećao otac još kao šestogodišnjoj djevojčici, pa je prijevod i napisao, makar četrdeset i pet godina poslije (u svojoj osamdeset i četvrtoj), mjesec i pol dana prije smrti. Nije bilo kod Snježane šale kad je riječ o neispunjenim obećanjima…
Čuvar drveta roman je objavljen devet godina nakon završetka Domovinskog rata (2004.) Ratno pustošenje i izolacija od susjednih zemalja, autoričin je doživljaj rata u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina. Braća Jelenka i Goran u izbjeglištvu, spletom čudesnih okolnosti doputuju u zemlju svojih predaka. Autorica uspijeva iznijeti koliko je muke, stradanja i volje dobrih ljudi potrebno da se obnovi život koji je tako lako uništiti. Riječ je o snažnom unutrašnjem porivu da se čitatelja potakne na potragu. Ili bolje, na borbu. Onu koju svaki pojedinac uvijek mora izboriti sam – za izgubljenu harmoniju između sebe i svijeta. Mitska uloga čovjeka u našim stvarnim prostorima dana je Čuvaru Drveta mira i blagostanja, na zemlji novih stanovnika-povratnika.
Ibuš i Stanac (2019.), posljednji roman Snježane Grković Janović, nose likovi dvojice dječaka, od kojih je jedan iz romske obitelji. Različitosti ne smetaju djeci da budu najbolji prijatelji, pa tako njihove obitelji lakše prebrode jednu tešku zimu u kojoj je poplava poharala njihovo mjesto. Dječaci razrješavaju i jednu davno zapretanu tajnu. Snježana posebnu važnost romana temelji na načinu kako dječaci nastoje aktivno mijenjati svoju sredinu. Odrasli ne mogu ostati distancirani, pa tako djeca duboko pozitivno utječu na život svojih obitelji. I u ovome djelu ženski likovi imaju važnu ulogu, kao i u većini drugih. Snježana je oživjela čitavu galeriju djevojčica i žena u svojim djelima, što nije zanemariva stvar.
Želja mi je da čitatelj/ica ovoga zapisa može makar odškrinuti veliku tajnu u koju sam proniknula prijateljujući sa Snježanom i čitajući ove knjige (tiskane u vremenskome rasponu od samo dvadeset i tri godine!): tajnu o tome koliko jedan život u nekim detaljima može utjecati na onoga tko je predodređen da bude pisac. Lijepi doživljaji useljavaju u knjige. U Snježaninim knjigama – i bogata naša baština i tradicija. Premda često počinju s nekom nevoljom: progonstvom, smrću nekog dragog, ratom… Kako je jednom rekla Dubravka Težak na proslavi njenoga rođendana, u Snježaninim knjigama zlo je neki puta jače, ali se iscrpi, a dobro je žilavije, i na kraju ostaje…
Hvala Snježaninoj obitelji što je uvijek imala strpljenja, taktičnosti i puno ljubavi za nju. Nije ponekad lako živjeti s toliko posvećenim umjetnikom i radnikom. Ali sam sigurna da je to poštovanje zaslužila – kao supruga, majka, baka i svekrva. Slava joj!
U Zagrebu na sunčani utorak, 6. listopada 2020., za polaganja urne na splitskome Lovrincu