Autorica teksta: prof. dr. sc. Diana Zalar
(Skraćeni članak originalno objavljen pod naslovom „Književni portret Mladena Kušeca: Život shvaćen kao umjetničko djelo“ u časopisu Književnost i dijete, Časopis za dječju književnost i književnost za mlade III (2014), 4: 29-53.)
Znate li
Zašto djeca
Žele narasti?
Ili
Zašto rijeka
Od izvora
Bježi?
To je jednostavno:
Zato
Što je početak
Uvijek najteži.
(Mladen Kušec, Početak)
Mladen Kušec suvremeni je pjesnik, pripovjedač, novinar i publicist. Rođen je u Zagrebu, u kojemu čitav život radi i stvara. Kao novinar zaposlio se 1962. na tadašnjem Radio Zagrebu. Od 1972. godine bio je zaposlen na tamošnjem obrazovnom programu. Tako je dobio priliku dugi niz godina osmišljavati i voditi radio emisije za djecu i odrasle koje su s vremenom stekle kultni status, poput Tonkica Palonkica frrr, Patuljci pojma nemaju, Hihotići, Plavi kaputić, Sedmi vjetar, Bijela vrana (emitira se već gotovo četrdeset godina, a naziv je nastao još ranije u stihu jedne Kušecove pjesme) koje su mu bile nadahnuće i za književna djela. Jedna emisija iz Bijele vrane prerasla je u roman Donatela, za koju je dobio nagradu Društva novinara Hrvatske „Zlatno pero“.
Među posebice hvaljenim i gledanim njegovim televizijskim emisijama bila je ona pod nazivom „Putujemo Hrvatskom“, a sličan je koncept zadržao u emisiji na Hrvatskom radiju Zagonetno putovanje – putujemo Hrvatskom koju je osmišljavao s akademikom Josipom Bratulićem.
Posebno mjesto zauzimaju njegove dokumentarne radio-drame koje su emitirane na Trećem programu Hrvatskoga radija: Gospodin Fučić, Stolac, Gospodar otoka, U Tadijanovića kući, Tri godine do prve stote i druge. Njegovom zaslugom emitirane su, sačuvane i zatim objavljene reportaže iz ratnoga Vukovara koje je u ratnim prilikama slao junak obrane Grada Siniša Glavašević.
Pogledajte jednu od epizoda iz 1994. godine ovdje.
Motivi i teme koje ga zaokupljaju mogu se pratiti vrlo slojevito: njihov je život uvijek u razvoju, od knjiga pjesama preko razgovora za radio emisije, potom izviruju iz proznih djela, na koncu i radionica i izložbi na raznim kulturnim događanjima kojima je sudionik, a ponekad i organizator.
Kako, dakle, odvojiti književni rad, kad je on zapravo integralni segment cjeloživotnog umjetničkog djela koje Mladen Kušec stvara? U njemu uz knjige i radijske emisije značajno mjesto zauzimaju i kazališne predstave i televizijske serije.
Iz njegovih dviju zbirki pjesama Dobar dan! (1970.) i Volim te (1973.) jasna je povezanost s dječjim svijetom. U prvoj su ilustracije radovi djece iz nekoliko osnovnih škola, a drugu je ilustrirala Diana Kosec Bourek.
Zbirku Dobar dan! otvaraju razigrani dječaci i njihov doživljajni svijet. To su djeca grada, djeca koja slobodno šeću ulicama i vesele se nesmetanoj igri. Nema tu još traga autističnosti između četiri zida i video igara. Pjesme su bogate vizualnim manifestacijama prirode, nadaju se u jednostavnim pitanjima (Kako spavaju oblaci? Kako spavaju djeca?) i u maštovitim odgovorima. Iz takvih stihova proviruju autorovi dijalozi s malenima, ali obogaćeni poetskom slikovitošću i metaforom dosegnutim dubljim značenjima. Vrijednost rada, važnost sunčeve topline, bratske ljubavi, tišina kao posebna milina… stihovi donose pred čitatelja pregršt važnosti za koje često zaboravljamo da su važnosti dok ih ne apostrofira pjesma.
Kušec mijenja rimarij i duljinu svojih pjesama, no one kraćega daha su puno češće. Njegov je jezik bogat sinonimima, bogat nazivljem koje ćemo naći u gradu ali i u prirodi. To dvoje u Kušeca nema strogu liniju razgraničenja, grad i priroda prožimaju se i dijete može punim plućima doživjeti i jedno i drugo.
Zbirka pjesama Volim te posvećena je Hrvatima u dijaspori i njihovom trudu da sačuvaju jezik i običaje svoga roda. Ova će posveta rasti u Kušecu s novim spoznajama i događajima, s putovanjima kroz Hrvatsku i radijskim emisijama, sve dok je umjetnički ne oblikuje u jednu proznu knjigu sjećanja na tragove naših predaka – Zagonetno putovanje, Priče, bajke i legende, a o njoj će nešto kasnije biti riječi. Od sedam poglavlja sročenih prema tematskom ključu (Volim te / Mama, tata i ja / Dani / Prozori / Ljudi/ I još nešto / Četiri pjesme s melodijama iz glazbene priče „Volim te“) Kušec je prvenstvo dao ljubavi i osjećajima malenih koji su zaljubljeni. Time je zapravo na vrlo nježan, diskretan i suptilan način ušao u prostor koji je još sedamdesetih godina bio tabuiziran u dječjem pjesništvu.
O temama koje su nekada bile zazorne (ljubav i erotika, „nezgodni“ dijelovi ljudskog tijela, nevjera, ljubomora u obitelji, religija, nasilje, neposluh i dr.) govore i drugi etablirani pjesnici poput Paje Kanižaja, Tita Bilopavlovića, Božidara Prosenjaka. Međutim, u vrijeme kad je tiskana zbirka Volim te (1973.), ona je značila važan iskorak u prostore koji su djecu i te kako zaokupljali, a o njima se nije moglo čitati. Često je riječ o pjesničkim minijaturama ispovjednog tona, ili pak pripovjedačkog sa duhovitim poantama. Rima nije uvijek nužna, pa je Kušec i ne uzima kao obvezatan poetski rekvizitarij. U ovoj je zbirci otvorena i čitava paleta obiteljskih tema koje će pisca zanimati čitavog profesionalnog života: nedostatak vremena jednih za druge, samoća, ubrzani način života u velikom gradu, anksioznost – ali i iznenadni odbljesci razumijevanja, ugodnih sanjarenja, sreće i zadovoljstva, doživljaji ljepote prirode, uzbudljiva lica grada…
Zbirka pjesama na kajkavskom narječju Otkud dojde dugi nos Pesmice za decu i normalne ljude (2008.) posve je izuzetno ostvarenje. Stilski je dojmljiva sposobnost autorova da prenese razgovorni ritam i izraz u stihove. Pri tome se duhovite poante nerijetko ostvaruju ponavljanjima i njihovim izmjenama, kao u brojalicama i usmenim razbrajalicama. Sve pršti od vedrine, spremnosti na igru, smijeh i ples (ovo posljednje iz razloga što bi ove pjesme bilo vrlo lako uglazbiti). Vrlo rijetke zagonetke (2008.) napisane su u stihovima, a djevojčica Mia (koja je predstavljena originalnim fotografijama) ih postavlja čitateljima. Najprije zagonetke o divljim, potom o domaćim životinjama, o likovima iz priča, o morskim temama i dr. Napisane su u formi nadopunjalki, ili treba jednostavno pogoditi traženi pojam.
I u svojim brojnim slikovnicama Kušec „brusi i polira“ stihove namijenjene najmlađima. U ovome žanru nerijetko je usmjeren na kakvu pouku. Primjerice, na pravila vožnje biciklom u velikom gradu (Bicikl, 2009.), na brojnost i raznovrsnost zanata u starom Zagrebu (Zagzanati, 1996.). Iz slikovničkog opusa potrebno je izdvojiti seriju slikovnica Hihotići u kojoj su Mladen Kušec i Damir Brčić kao ilustrator osmislili su putovanje kroz najraznovrsnije teme uz pomoć likova djevojčice Adrijane i dječaka Fabijana.
Kad je riječ o pouci, možemo istaknuti dvadeset i pet slikovnica u prozi o emocionalnom, društvenom i tjelesnom razvoju djece. Visokom umjetničkom vrijednošću izdvajaju se slikovnice iz Biblioteke Bijela vrana, nazvanoj prema istoimenoj radio emisiji Dječjeg programa Radio-Zagreba, sve tiskane 1985., u suradnji sa ilustratorom Stankom Patekarom (Izumi, Kako raste, Pozdrav, Sunce, Tramvaj, Ulica).
U kazalištima su se izvodile glazbene priče Mladena Kušeca Volim te, Zašto gnjaviš malo dijete, Velika tajna, Lili i Vili ili…, Čudo u ormaru, Veliki doček, Zakopano blago, Ćuška… Igrokaz u stihovima Dječak koji je sanjao najljepše na svijetu duguje svoje rođenje priči koja je već davno prije izašla u knjizi Plavi kaputić. Male zvijezde brinu se za sve (2006.) knjiga je priča koje je Mladen Kušec stvarao zajedno sa unučicom Miom, u dogovoru s prijateljicom Malom zvijezdom. Prasci jedni mali… imali ste sreću (1998.) odulja je priča ispričana prema istinitom događaju u kojoj se Kušecov novinarski način razmišljanja i potraga za zanimljivom viješću spojila sa književnom imaginacijom.
Romani Mladena Kušeca nastajali su iz različitih prilika. Kako je već spomenuto, Donatela je djelo nastalo iz razgovora sa istoimenom djevojčicom. Roman Plavi kaputić (1974.) ima karakteristike i priče i radijske emisije, ali i romana jer se odvija samo na jednome mjestu, u dvorištu pisca, dva su lika sve do posljednjeg dijela, a dijalozi su konstitutivni oblik pripovijedanja.
Za roman Mama, tata i ja (1992.) Mladen Kušec dobio je Nagradu Mato Lovrak, koja je 1993. ustanovljena i prvi puta uručena. Uspjehu knjige zasigurno su pridonijeli i izuzetni crteži Svjetlana Junakovića, koji pred čitatelja donose Kušecove duhovito zamišljene likove. Romani Slijedi me (1989.), Zlatni potok (2003.) i Kuštravi (2010.) napisani su u žanru kriminalističkoga koda, no i opet nailazimo na začudnost i eksperiment: prvi je tako strukturiran da glavni lik uvlači čitatelja u raznolike aktivnosti kako bi pomagao detektivu u razrješenju zagonetke. Zlatni potok je roman u kojem se glavni likovi upuštaju u borbu sa ekološkim kriminalcima, a knjiga je tiskana na ekološkom papiru od alge iz Jadranskog mora koja se vadi iz Venecijanske lagune. U romanu Kuštravi priča se plete oko krijumčara i kradljivaca životinja, kućnih ljubimaca. Djelo, međutim, ne govori samo o zlostavljanju životinja i krađi, već i o oblicima zlostavljanja među mladima, pa je u tom smislu ne samo krimić, već i problemska literatura.
Miris tajne (2005.) fantastično je djelo u kojemu su nositelji glavnih uloga bića iz staroslavenske mitologije, koja je i hrvatsko nasljeđe: vile Sanjarice, Malik, Črt, Morana, Svarog i dr. Zagonetno putovanje, Priče bajke i legende (2011.) bogato je opremljena knjiga koju je izvrsno ilustrirao Siniša Reberski. Nastala je iz putovanja po Hrvatskoj, terenskih istraživanja i stvaranju zajedničkih radio emisija sa akademikom Josipom Bratulićem. Roman Krijesnice predgrađa (1994.) djelo je s mnoštvom biografskih elemenata jer govori o odrastanju skupine dječaka iz tzv. Željezničke kolonije u Maksimiru.
Ubili su mi kuću (1991.) dokumentaristička je knjiga u kojoj su najdojmljiviji autentični iskazi i crteži djece koja su u godini izdanja knjige bila izbjeglice iz okupiranih i porušenih domova.
Mladen Kušec bio je zaljubljenik u domovinu, humanist, vječni znatiželjnik i putnik kroz prostore ljudske mašte, života i rada. Ponekad se u ovim knjigama prepoznaju Kušecove pjesme, a ponekad je teško izdvojiti dječju misao od njegove, kao da je postigao neku vrstu kušecovske duhovne i izražajne simbioze sa svojim malim sugovornicima i suputnicima.
Njegov je opus svjedočanstvo da se život može shvatiti cjelovito, poput neprestano vibrirajućeg, mnogolikog, nikada dovršenog, uvijek mijenom obuzetog – umjetničkog djela. A to umjetničko djelo čovjek ne može stvoriti sam. Potrebni su mu drugi. U Kušecovom smislu, oni koji najneposrednije žive svoj život – djeca.
***
Pogledajte izlaganje Mladena Kušeca “Gledaj me u oči” na TEDxKoprivnicaLibrary, 4. studenog 2017. godine.