Autorica teksta: prof. dr. sc. Diana Zalar
Anđelka Martić odrastala je od devete godine bez oca, u siromašnom okruženju gdje je stariji brat zarana postao majčin oslonac u podizanju obitelji. Od čistog papira napravio joj je jednom bilježnicu i potaknuo je da u nju zapiše svoje prve priče, koje je potom sam i ilustrirao. Taj poklon je mnogo značio maloj Anđelki, tim više što je do knjiga u njihovoj kući bilo teško doći. No svejedno se čitalo i beskrajno uživalo u knjizi.
U autobiografiji koju je priredio Vinko Brešić (Autobiografije hrvatskih pisaca, AGM, Zagreb, 1997.) spisateljica je iznijela mnoga sjećanja na djetinjstvo i mladenaštvo, no sve njene knjige zapravo govore o njenom životu, ispunjenom mnoštvom zanimljivih i realistično iznesenih doživljaja.
U desetoj godini objavljeni su joj prvi stihovi na dječjoj stranici Jutarnjeg lista, a u višim razredima osnovne škole objavljivala je svoje pjesme u časopisu za mladež Osvit. Kao i Vesni Parun, drugi svjetski rat progutao joj je voljenog brata, priključila se partizanima i pješice “prokrstarila ” mnoge naše krajeve (posebice šume i planine), vodeći dnevnik događanja i pišući pjesme i crtice za zidne novine i partizanske listove, ponekad i u uvjetima upasnim po život. Uređivala je i list “Dvadeset i prva” kao i Grigor Vitez, a izlazio je na planini Papuk.
Po završetku drugog svjetskog rata vratila se u Zagreb, kao novinarka u Vjesniku, Omladinskom borcu, Časopisu za književna i kulturna pitanja “Izvor” (urednik Josip Barković), časopisu za djecu Pionir. Bila je glavni i odgovorni urednik časopisa za djecu Radost, te Nakladničke kuće Naša djeca (1962 – 1972).
Kao hrvatska književnica obišla je mnoštvo škola, vrtića, dječjih domova i bolnica, knjižnica i odgojnih ustanova za mladež, a posjetila je u više navrata i našu djecu u Münchenu, Budimpešti, Mohaču, Varšavi. U Pragu je zastupala Hrvatsku na Kongresu svjetskih pisaca za djecu.
Prva knjiga za djecu tiskana joj je na inicijativu Grigora Viteza, a naslov joj je Mali konjovodac i druge priče (1951.). Zatim ju je dječak Željko kojega je upoznala u vrijeme rata i posjetila ga kasnije u Zagrebu, i koji se u šumi Papuka brinuo o malenom lanetu za vrijeme bombardiranja i borbi, nadahnuo da napiše roman za djecu Pirgo (1953.). Ovo je djelo proslavilo Anđelku Martić diljem prostora bivše Jugoslavije, a i izvan njenih granica. Prevedeno je na slovenski, makedonski, poljski, mađarski, talijanski, ruski, češki i albanski jezik, doživjelo je mnoštvo izdanja, prodano u više od 300 000 primjeraka.
Do 1991. bilo je obvezna školska lektira, adaptirano je u filmski medij kao crtani i igrani film za školsku televiziju, školski listovi i dječji vrtići nosili su ime malenog Željkovog i Anđelkinog laneta. Djelo je poslužilo i kao predložak za predstave u dječjim kazalištima. Djelo se u hrvatskoj dječjoj književnosti pojavilo kao pravo osvježenje u navali angažirane proze, što će reći da je u prvim desetljećima nakon završetka drugoga svjetskog rata na ovim prostorima bilo najvažnije što zornije ispuniti unaprijed postavljene ciljeve izgradnje novoga, komunističkog društva – često nauštrb književnoj vrijednosti djela namijenjenih najmlađima.
Za Anđelku Martić ono najljepše što joj je donio Pirgo bio je “Orden osmijeha” (1973.), koji su joj udijelila djeca Poljske, a namijenjeno je ljudima osobito zaslužnima za vedrije i ljepše djetinjstvo malenih. Anđelka Martić je prva osoba koja je dobila to priznanje izvan granica države Poljske. U pismu koje je primila tom prigodom, predsjednik Savjeta za dodjelu ordena, Cezary Lezynski, između ostalog kaže: Čast mi je da Vas mogu obavijestiti da ste u ime poljske djece dobili jedino priznanje u svijetu koje se dodjeljuje ljudima najzaslužnijima za radost i osmijeh mladosti – Orden osmijeha.
Zato je, primajući orden, spisateljica morala položiti zakletvu da će “usprkos vjetrovima i olujama uvijek biti vesela i to veselje i drugima prenositi”. Uz mnoge druge nagrade i priznanja, izdvojit ću još nagradu “Ivan Goran Kovačić” koju dodjeljuju čitatelji 1969., te nagradu “Ivana Brlić-Mažuranić” 1977. godine.
Nakon Pirga uslijedila su djela Jezero na planini, Bjelko, Vuk na Voćinskoj cesti (1956.), U vihoru (1958.), Dječak i šuma (1960.), Kurir Dragan i njegovo konjče (1961.), Neugasivi životi (za odrasle, 1961.), Mali borac (1964.), Radovanov dar (1965.), Proljeće, mama i ja (1968.), Baba Kata (1971.), Djedica pričalo i čarobni vrutak (1977.), Šašavi dan (1978.), Zarobljenik šumske kuće (1989.).
Prevela je mnoga djela sa slovenskog jezika (Kekec nad samotnim ponorom Josipa Vandota, Čarobni ključić Milana Šege, te djela France Bevka, Branka Jurce, Vida Brestova, Ele Peroci, Miška Kranjeca).
Autori teksta: prof. dr. sc. Berislav Majhut i doc. dr. sc. Sanja Lovrić Kralj
Roman Pirgo Anđelke Martić objavljen je 1953. u Pionirskoj knjižnici nakladnika Mladost. Unatoč tome što je na način obrade animalističke tematike u Pirgu svojom popularnošću Bambi mogao bitno utjecati (roman je objavljen 1923., na hrvatski preveden 1951., a Disneyeva adaptacija izlazi 1942.), Pirgo se ipak oslanja na do mitskih razmjera razvijenu temu prijateljstva čovjeka i jelena koja potječe još od Genoveve. Zato u Pirgu nećemo naići na neprijateljstvo, nježnog ali divljeg životinjskog svijeta i čovjeka, okrutnog lovca, kao što je to slučaj u Bambiju, već će u fokusu interesa biti prijateljstvo dječaka i laneta. A upravo će se te dvije teme (i neprijateljstva i prijateljstva) naći objedinjene 1982. godine i u romanu Jelenko Maje i Obrada Glušćevića. Na taj način Pirgo nastavlja tradiciju najstarije animalističke tradicije koja na hrvatskim prostorima započinje pričama o Genovevi (još od sredine 18. st.), a nastavlja se u djelima Vladimira Nazora (Bijeli jelen i Genovefina košuta).
Animalistička tema u svojoj osnovi prikazuje prijateljstvo čovjeka i životinje iz porodice jelena (lane ili košuta) do čijeg prijateljstva dolazi uslijed životne ugroze – bilo da je čovjek ugrožen u životinjskome okruženju ili životinja u ljudskome okruženju. Ugroženi pojedinac odvojen je od drugih članova svoje vrste, a sigurnost i zaštitu mu pruža čovjek/košuta. Da je riječ o neuobičajenom prijateljstvu koje ne može potrajati jer je riječ o divljim životinjama i nepomirljivosti dvaju svjetova pokazuju i završetci u kojima je rastanak bolan, ali nužan i neizbježan:
O, kakva me bezumna bol gušila. Htio sam plakati, vikati, ali šutio sam. Znao sam da će ofenziva od mnogih tražiti još veće žrtve. Koliki će ostati bez oca ili majke, bez brata ili sestrice. Ne, ne smije me savladati žalost. Pa rat je, kako često kaže Dragan. […] Lane me je gledalo i meni se činilo da me je shvatilo. Toplim jezikom liznulo mi je lice, kao da je htjelo reći: – Obriši suze, Željko. Tako mora biti, a tko zna, možda ćemo se opet vidjeti…
Autorica teksta: izv. prof. dr. sc. Andrijana Kos Lajtman
Anđelka Martić hrvatska je književnica, prevoditeljica, sudionica NOB-a, novinarka i urednica (između ostaloga bila je višegodišnja glavna urednica dječjeg časopisa Radost kao i izdavačke kuće Naša djeca u Zagrebu) – nesumnjivo je jedna od najpoznatijih i najčitanijih dječjih književnica na ovim prostorima. Književni je interes iskazala već u najranijoj mladosti, dok je ozbiljno pisati za djecu počela na poticaj Grigora Viteza što je rezultiralo njezinom prvom objavljenom knjigom Mali konjovodac i druge priče (1951.). Do kraja svojeg dugoga života objavila je 40-ak naslova od kojih je najveći uspjeh postigao antiratni animalistički roman Pirgo (1953.) koji je do danas doživio 50-ak izdanja te je preveden na brojne svjetske jezike, između ostalih na kineski (2016.) i na farski (2018.).
Pirgo je u bivšoj Jugoslaviji imao izrazitu popularnost, a bio je i dio obavezne osnovnoškolske lektire, no 90-ih je godina uklonjen iz obrazovnoga sustava, nakon čega su i ostale autoričine knjige pomalo pale u zaborav. Među njima posebno su zanimljive one u kojima progovara o vlastitom, nimalo lakom odrastanju u Zagrebu 30-ih godina te na selu kod djeda i bake s očeve strane (Proljeće, mama i ja, Baba Kata, Šašavi dan, Djedica Pričalo i čarobni vrutak).
Zbirka priča/crtica Proljeće, mama i ja (1968.) već i svojim naslovom upućuje na autobiografsku podlogu, iako ime glavne junakinje kroz cijelu zbirku ostaje neimenovano. Mnoge konkretne pojedinosti, međutim, legitimiraju autobiografizam jer je u njima moguće uočiti podudarnosti s činjenicama iz autoričina života: rodni Zagreb, stariji brat Ivica i mlađa sestra, djed i baka u selu na Sutli, težak, siromašan život u Zagrebu 30-ih, sklonost pričanju priča. Crtice su ispripovijedane u prvom licu, glasom i očištem senzibilne i pronicljive djevojčice od osam, devet godina. U njima se raskriljuje jedno siromašno djetinjstvo, pri čemu se dva svijeta, gradski i seoski, doživljavaju i prikazuju različito – dok u prvom dominiraju ozbiljni tonovi, obveze, nerazumijevanje i prerano odrastanje, drugi je gotovo idealiziran, predstavljen arkadično. Ipak, i kroz situacije iz gradskoga života redovito se traga za onim pozitivnim i lijepim, bilo u opisima krajolika, bilo na razini fabularne situacije, kroz neki popratni motiv ili pak jednostavno kroz prikaze ljudi, isticanjem plemenitih impulsa u njihovim djelovanjima. Svaka je crtica zaokružena cjelina, sa svojim vremenom zbivanja i likovima (uz stalne likove, članove djevojčičine obitelji). Već iz njihovih naslova (Matek-golovratek; Kitica karanfila; Ruže za dvije mame; Školjka; Jutro na Sutli; Najslađe grožđe, Tombola…) vidljiva je njihova tematska usmjerenost, pri čemu svakodnevni detalji, životne sitnice poput kitice cvijeća, školjke, tombole ili grožđa iz bakina vinograda postaju motivska središta oko kojih se razlažu situacije viđene očima djeteta. Unutar svake crtice pripovijedanje teče kronološki, s povremenim uplivom pripovjednog glasa iz točke sada, tj. uključivanjem odrasloga pripovjedača. Takav je, primjerice, dirljiv završetak crtice O papigi koja nije htjela govoriti koji izgleda ovako:
Danas, kada Ivice više nema, znam da je ona sjena što je onog popodneva kliznula kraj prozora bio zapravo on. Krišom je tada promatrao sve što se zbiva u našoj sobici i njegovo se toplo srce sažalilo nad rasplakanom sestricom. Sada znam da one večeri nije donio kući ni papir, ni boje, jer je premalo novaca bilo u šarenoj ptici. A danas znam i to što sam i onda znala – da je moj Ivica bio najbolji brat na svijetu!
Ivica je, naime, bio Anđelkin stariji brat koji je ubijen u Jasenovcu 1942. godine.
O čemu god govorile, autobiografske crtice Anđelke Martić, kao uostalom i njezina ostala djela, redovito su kontekstualizirane idejama prijateljstva, pomaganja, razumijevanja.
Godine 2015. u sklopu projekta i izložbe ‘Otpisane’ kustoski kolektiv WHW – što, kako i za koga bavio se temom uništavanja knjiga u Hrvatskoj 1990-ih. Tom je prilikom dječji roman ‘Pirgo’ digitaliziran, a knjigu u digitalnom izdanju možete pronaći ovdje.
Dokumentarna radio drama „Tko se još sjeća Pirga?“ portret je hrvatske književnice i sudionice NOB-a Anđelke Martić, a možete je poslušati putem poveznice: Nikica Klobučar: “Tko se još sjeća Pirga? – životna priča Anđelke Martić”.