Kao Hlapić i Gita

Sa zadovoljstvom vas pozivamo na izložbu Hrvatskog školskog muzeja Kao Hlapić i Gita: siročad u Hrvatskoj potkraj i početkom XX. stoljeća autorice kustosice, više knjižničarke i naše članice Štefke Batinić. Izložba je dio programa manifestacije Hlapić 2013. koju je HIDK pokrenula radi obilježavanja stogodišnjice Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić.

kao_hlapic_i_gita

Hrvatski školski muzej uključio se u obilježavanje 100. obljetnice prvog izdanja djela Ivane Brlić-Mažuranić „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“. Od 14. studenoga 2013. do ožujka godine 2014. u Hrvatskom školskom muzeju otvorena je izložba „KAO HLAPIĆ I GITA – Siročad u Hrvatskoj potkraj 19. i početkom 20. stoljeća“. Autorica izložbe je viša knjižničarka i kustosica Muzeja Štefka Batinić. Izložbom i istoimenim katalogom tema siročadi u Hrvatskoj s kraja 19. i početka 20. stoljeća sagledana je s pravnog, pedagoškog i društvenog konteksta.

Uvodni tekst kataloga

„KAO HLAPIĆ I GITA – Siročad u Hrvatskoj potkraj 19. i početkom 20. stoljeća“

Gita se na to malo zamisli i reče:
“Ja bi najvolila, da imam majku. Kako je to, kad se ima majku, Hlapić?”
“To ne znam ni ja”, odgovori Hlapić, “jer neimam majke. Ali imao sam majstoricu, koja me je često očuvala od majstora. A kad sam uvečer bio pospan, uzela mi je ona metlu iz ruke, pa je izmela radionu umjesto mene. Tako je valjda uvijek onomu, koji ima majku.”1

Hlapić i Gita najpoznatija su siročad hrvatske dječje književnosti. Lik siročeta bio je česta i zahvalna tema u romanima i pripovijetkama za djecu. Njihovi su autori najčešće bili učitelji, koji su gotovo do sredine 20. stoljeća dominirali u hrvatskoj dječjoj književnosti kao najkvalificiraniji i najpodesniji za posredovanje duševne hrane mladom naraštaju. Stoga je pedagoška dimenzija bila važno obilježje hrvatske dječje književnosti – eksplicitnija ondje gdje je očitiji nedostatak književnoga dara autora. Do objavljivanja Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića (1913.) za likom siročeta ili polusiročeta posegnuli su Jagoda Truhelka (Tugomila, 1894.), Vjekoslav Koščević (Sretni kovač, 1895.), Josip Žeravčić (Borba i pobjeda, 1902.), Mihovil Labudić (Bez oca i majke, 1906.) i Branko Vuletić (Bog je otac sirota, 1907.). Njihova fikcijska siročad bori se s raznim nevoljama i u pravilu, uz pomoć odraslih (učitelja i dobročinitelja), uspijevaju postati radišni, pošteni i korisni članovi zajednice. Pritom već u dječjoj dobi ozbiljno i teško rade kao šegrti kod strogih majstora. Siroče i šegrt kao uobičajena i prirodna kombinacija u fikciji imala je itekako uporište u stvarnom životu.

U ovome će se radu pokušati osvijetliti pedagoški i socijalni kontekst vremena na prijelomu stoljeća kao realno ishodište književnoga modela šegrta-siročeta i njegova boljega razumijevanja iz perspektive današnjih čitatelja. Pedagoško-socijalna kontekstualizacija ujedno je i prilog povijesti organizirane skrbi za ugroženu djecu i njihove zaštite u Hrvatskoj. Pojam siročad shvaćen je kao socijalna kategorija i ne odnosi se nužno samo na djecu bez jednog ili oba roditelja, nego općenito na siromašnu te zanemarenu i zapuštenu djecu, lišenu potrebne roditeljske skrbi i dostojna djetinjstva, koja su za razliku od književnih junaka često bila na pragu “moralnoga brodoloma” i na gotovo sigurnu putu da postanu “zločinačka mladež”. Terminološka taktičnost još je u povojima, pa ćemo u pedagoškim raspravama čitati o bijednicima, skitalicama, mladim uličarima, nesretnicima, parazitima društva itd. Učitelji su se svakodnevno u svome radu susretali s takvom djecom, prepušteni vlastitom pedagoškom umijeću i vlastitoj socijalnoj osjetljivosti, bez sustavne stručne izobrazbe za rad s njima i bez primjerene organizirane društvene potpore na tom polju. Stoga će se upravo učitelji naći među vrijednim aktivistima dobrotvornih društava tijekom druge polovine 19. stoljeća i među pionirima socijalnoga rada i organizirane skrbi za ugroženu djecu u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća. Naći će se također kao mentori i dobročinitelji u mnogim dječjim pripovijetkama i romanima o siročadi.

Učiteljski prinos razvoju odgojno-socijalne skrbi za siročad i zapuštenu djecu nedovoljno je istražen, pa onda i premalo istican u dosadašnjim povijesnim pregledima. Stoga će se ovaj katalog i izložba usmjeriti upravo na njihov teorijski i praktični rad na tom polju. .

Štefka Batinić,
viša knjižničarka i kustosica

1 Brlić-Mažuranić, 2010., 69. Za potrebe ovoga rada korišteno je kritičko izdanje Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića koje je priredio Berislav Majhut, a objavljeno je u 2. svesku Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić (ur. Vinko Brešić) u nakladi Ogranka Matice hrvatske Slavonski Brod, 2010.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)