Sunčana Škrinjarić (11. prosinca 1931. – 21. travnja 2004.) se u hrvatskoj dječjoj književnosti osobito istaknula Kaktus bajkama (1970.) – zbirkom koja se sastoji od uvodne priče (Traži se naslov) i šest većih cjelina (Ljetne maštarije, Zamršene bajke, Kaktus bajke za male ježeve, Priče vjetrovitih dana, Obične priče koje je trebalo samo zapisati i Upoznajte Maslačka i Mrvicu).
Kaktus bajke se u literaturi određuju kao moderne bajke (usp. Zima 2001, Armanda Šundov 2016), što podrazumijeva otklon od standardnih žanrovskih pravila i stvaranje novoga modela bajkovitosti (usp. Hranjec 2004). Taj je pomak najvidljiviji u redefiniranju likova te u modifikaciji ustaljenih uvodnih i završnih jezičnih obrazaca.
Tradicionalni bajkoviti likovi dobivaju nove i neočekivane uloge: kralj zanemaruje politiku i posvećuje se glazbi kupivši „klavir neobično lijepe i skladne izrade,“ a u bajci Zmaj od stakla strašna mitska neman postaje tek krhki predmet koji služi „samo za ukras i kao povod za maštanje.“ Čak je i čarobnjak posve demistificiran i prikazan kao djelatnik cirkusa. Uz transformaciju likova, autorica u svoju bajku uvodi i svakodnevne ljudske likove, a njihovim običnim zanimanjima pridaje auru uzvišenosti. Najbolji primjer takva prikaza je lik poštara. On nije obični službenik, nego simbolični vladar ljudskih sudbina. Poštar je „kralj“ kojega ljudi svaki dan „očekuju s nestrpljenjem, strepnjom i radošću,“ a autorica njegovu važnost naglašava duhovitom inverzijom simbola moći – njegovo „je žezlo velika torba“, dok „umjesto krune nosi staru, izlizanu kapu.“
Sunčana Škrinjarić u svojim tekstovima dokida ili preoblikuje stroge jezične formule koje povezujemo s usmenom bajkom, poigravajući se očekivanjima čitatelja na humorističan način.
“Bio jednom jedan kralj, tako počinju mnoge stare priče, pa i ova naša, iako je nova. Bio, dakle, jednom jedan kralj, mršav i dug, hirovit i obijestan. Mijenjao je krune i raspoloženja, dvorjanike i sluge, prostirke pod krevetom, boje baldahina pod kojim je spavao, zakone koje je sam izmišljao, prijedloge kojih se poslije odricao.”
Odmak od tradicionalne usmene bajke vidljiv je i u oblikovanju prostora. Bodljikavi svijet nastanjen antropomorfiziranim biljkama i životinjama jedna je od prepoznatljivih poetičkih odlika Sunčaninih bajki, što osobito dolazi do izražaja u ciklusu priča namijenjenih malim ježevima.
„Poznato je da su kaktus bajke prave poslastice za ježeve, iako još nitko nije dokučio u čemu je razlika između njih i običnih bajki. O tome učenjaci još raspravljaju, pa će u dogledno vrijeme biti objavljeni rezultati njihovih istraživanja.“
Specifičnost ovoga dijela zbirke počiva na čvrstoj povezanosti triju kronološki naslovljenih kaktus bajki (Prva kaktus bajka Druga kaktus bajka i Treća kaktus bajka), koje funkcioniraju kao zaokružena cjelina unutar širega konteksta zbirke. Glavna poveznica među njima je zajedljivi i čangrizavi Kaktus-car iz Kaktusovca čiji hiroviti karakter i taština pokreću radnju bajki. Lik Kaktus-cara jasan je pokazatelj modernizacije žanra: umjesto crno-bijeloga sukoba, prikazuje se njegova neprilagođenost. Kaktus-car, naime, nije suštinski zao niti utjelovljuje mračnu silu koju junak mora pobijediti: on je kronično zlovoljan, a u takvom poretku bodljikavost nadilazi puki fizički izgled te postaje jedini estetski i moralni kriterij.
“…poznato je i naučno dokazano da smo mi moćni Kaktusi bodljikaviji i od kojekakvih praščića i ježeva, bodljikaviji i od najbodljikavijeg Čička koji šeta svijetom nošen vjetrom i priča koještarije.”
Međutim, careva opsesija šiljatošću i želja da njome potpuno ovlada pretvara se u apsurdnu tiraniju. On pokušava ukrotiti samu prirodu kako bi mu služila kao dekoracija, no u tom pokušaju razotkriva vlastitu škrtost i uskogrudnost.
„Stotinu ježeva stajalo je umjesto drvoreda u glavnoj aleji. Ali plaća je bila slaba, je Kaktus-car bijaše i vrlo škrt, pa se jednoga dana ježevi pobuniše. Preko noći se jednostavno otkotrljaše na sve četiri strane svijeta u potragu za nekim boljim i unosnijim poslom od dosadne službe na Kaktus-dvoru.“
Careva nepristupačna vanjština u kontrastu je s njegovom ranjivošću i potrebom za pažnjom. Premda je „oštar poput sablje,“ Kaktus-car je „osjetljiviji od mimoze“ pa mu smeta hrkanje i tuđa mudrost, a laskanje pozitivno utječe na njegovo raspoloženje.
U takvoj napetosti između bodlji i mekoće, odnosno između grubosti i potrebe za uvažavanjem, krije se bezvremenska vrijednost Sunčanina rukopisa. Danas, dok se prisjećamo autoričina odlaska, ostaje nam njezino nasljeđe – sposobnost da u svakodnevici prepozna čudesno i hrabrost da bajku ispiše nekonvencionalno, s puno dovitljiva humora i mašte.
LITERATURA:
Armanda Šundov, L. 2016. Fantastično i čudesno: usporedba bajkovitih svjetova Lewisa Carrolla i Sunčane Škrinjarić. U: Marita Brcić-Kuljiš i Snježana Krpes (ur.) Dijete, igra, stvaralaštvo, Split: Filozofski fakultet, 25-42.
Hranjec, S. 2004. Hrvatski dječji klasici. Školska knjiga: Zagreb.
Zima, D. 2001. Moderna bajka u dječjoj književnosti. U: Ana Pintarić (ur.) Zlatni danci 3: Bajke od davnina pa do naših dana, Osijek: Filozofski fakultet, 165-176.