autorica teksta: Nada Kujundžić
(Tekst je prvotno objavljen u časopisu Književnost i dijete, 2015. br. 3-4.)
Najveći dio Vašega književnog opusa obuhvaća priče o životinjama, odnosno o djeci i životinjama, snimali ste i filmove i serije o djeci i životinjama. Koje knjige i filmovi o životinjama su Vama najdraži?
– Životinje najviše volim žive. Ne volim čitati o životinjama, a ne volim ih ni gledati na televiziji. Ima sjajnih filmova o životinjama, ali ja ih nikada ne gledam jer uvijek mislim da će se dogoditi neko zlo: umiješat će se krvoločna priroda, a s takvom se okrutnošću ne želim gnjaviti. Prilično sam osjetljiva na te stvari. U igranim filmovima nema toliko zla, ali ni njih ne gledam.
U Vašem autobiografskom djelu Odrastanje navodite da “pisac često, ponekad čak i nesvjesno posegne za svojim sjećanjima, za doživljenim, za poznatim licima”. U kolikoj mjeri nadahnuće za književna djela crpite iz vlastitog života?
– Sve moje knjige su više-manje nastale prema istinitim događajima koje sam ja onda, jasno, preradila, nadogradila. Nakon Jelenka i Vuka samotnjaka, razmišljala sam o čemu bih mogla pisati. Životinje najbolje poznajem, pa sam odlučila pisati upravo o njima. I djeci – o tom prijateljstvu između djece i životinja. Onda sam se sjetila onog jednog psa kojeg smo mi prozvali Bundaš. Dakle, jednog se kišnog dana (bila je kasna jesen) moj sin vratio iz škole, a s njim ogroman pas. Ja ga pitam: “Otkud sad taj pas? Čiji je?”. A moj sin odgovara: “To je sada moj pas”. I tako je ušao u kuću. Jako smo ga zavoljeli. A bio je neobičan pas, bilo je nečeg vrlo sugestivnog u njemu. Onda je došlo proljeće, granulo je sunce i Bundaš si je jednoga dana otvorio vrata i otišao, bog zna kuda i kamo. Prema tom zanimljivom susretu nastao je roman Bundaš iz petog be – samo što Bundašu iz knjige nije palo na pamet da otvori vrata i ode, već je ostao privržen dječaku.
Bilo mi je zgodno i zanimljivo pisati o životinjama, pa sam s time odlučila nastaviti. Pisala sam o tatinoj vjeverici: tata ju je našao u šumi, ranjenu i spasio ju, a ona mu je ostala privržena. Obožavala ga je; voljela je i nas ostale, ali nije nam poklanjala previše pažnje. Jedne je godine prezimila kod nas u Zagrebu, a onda smo je odnijeli natrag u Samobor jer, rekao je tata, vjeverici je ipak šuma dom. Iduće godine, sjedi tata na terasi i ima što vidjeti – vjeverica s mladima! Samo se jednom pojavila, došla mu je valjda pokazati svoje mlade. Pamtim i slučaj kada smo moj pas Tonić i ja bili u šetnji (bilo to je oko ’91. godine), kadli jedan dječak dotrči do nas i zagrli psa. Za njim je došla i njegova baka, koja nam je rekla da su izbjeglice i da je u selu iz kojega su pobjegli pred ratom ostao njihov pas. Dječak to ne može prežaliti i svaki put kad vidi psa uhvati ga plač. Dugo smo ostali s tim malim, moj ga je Tonić prihvatio kao da je znao da mu je potrebna ljubav psa. Shvatio je da je dječaku teško i kad ga je mali zagrlio, Tonić ga je liznuo. Ta dirljiva scena potaknula me da napišem roman Ivin Vučko.
Jednom prilikom u mojoj se ulici pojavio pas kojega je neki čovjek vezao na lanac. Bila je zima, minus 10, sirotan gotovo da nije imao što jesti. Ja sam mu svaki dan nosila vodu i hranu, a onda se jednoga dana strgnuo s lanca i nestao. Ne znam što se s njime dogodilo, ali sam odlučila pisati o stvarima za koje sam priželjkivala da mu se dogode. Tako je nastao Džeki zvan Simpa. Najviše sam se zabavljala pišući knjigu Tišina, snima se!, koja govori o psu iz Vuka samotnjaka. Sve što sam tamo napisala je više-manje istina, jedino je vlasnik psa možda bio malo drugačiji.
Napisali ste i jednu trilogiju: riječ je o kriminalističkim romanima smještenima u primorski krajolik. Što je bio poticaj za pisanje krimića i jeste li od početka u planu imali trilogiju?
– Volim kriminalističke zaplete, a volim i more, osobito Hvar, pa sam napisala tri krimića i radnju smjestila u moj ljubljeni Hvar. To mi je omogućilo da sjedim u fotelji i u mašti boravim na Hvaru. Izvrsno poznajem Hvar pa sam u mislima tražila teren na koji bih mogla smjestiti priču: to bi moglo biti u onoj uvali, on bi mogao stanovati u onoj uličici koja vodi na groblje… Pišući Tajnu Tihe uvale, prvi roman u trilogiji, razmišljala sam o predivnim otocima oko Hvara, uvali Palmižana i na njih putovala u mislima. U tome sam toliko uživala da mi je bilo žao kada je roman bio gotovo, pa sam jednostavno odlučila napisati još koji. Mislim da su priče dosta napete, a i aktualne. Ideju za prvi roman, koji obrađuje ekološke teme, dobila sam kada sam na televiziji vidjela uzgajalište tuna. To je strašno, vidjela sam jedan kadar i odmah zažmirila! I drugi po redu krimić, Tajanstveni svjetionik, vrlo je aktualan: na televiziji često vidimo te jadne prognanike koje šverceri ostavljaju kojekuda. U romanu djeca primijete da se u svjetioniku događaju čudne stvari; isprva pomisle da se radi o fantastičnim pojavama, no na kraju se otkrije da su tamo ostavljene te jadne izbjeglice.
Cjelokupan Vaš opus obuhvaća isključivo djela za djecu i mlade. Jeste li ikada poželjeli ili planirali pisati za odrasle?
– Ja sam zapravo jako kasno počela pisati, s 55 godina. Pisala sam i prije toga, uz muža: nakon što me upoznao on više nije olovku uzeo u ruku (onda se još pisalo olovkama!). Isprva su to bile komedije (njemu bliske, meni baš i ne) a onda su došle i meni bliske dječje teme. Poslije sam nastavila pisati to što sam znala, Vuka samotnjaka, Jelenka. Kasnije sam nailazila i na teme koje bi možda bile prikladnije za roman za odrasle, na primjer razvod braka koji je tema mog romana Opasan izlet, ali nisam se htjela u to upuštati. Nedostajalo mi je hrabrosti jer mi se činilo da bi pisati za odrasle ipak bilo zahtjevnije nego pisati za djecu. Trenutno pišem scenarije za odrasle, radi se o krimićima. Krimići su mi oduvijek bili dragi. Začudo, ne volim ih čitati (dosadni su mi), ali obožavam ih pisati. To mi je lagano i zabavlja me.
Prije nekoliko godina, u razgovoru sa Željkom Ivanjekom za Jutarnji list izjavili ste da Doričin dnevnik na kojem ste u to vrijeme radili sigurno nitko neće izdati. Zašto? Kako ste ga ipak uspjeli objaviti i jeste li pritom naišli na poteškoće?
– To sam rekla jer knjiga obrađuje osjetljive teme. Svi znamo za strašna stradavanja Židova. Međutim, o tome nije lako pričati. Doričin dnevnik pisala sam s namjerom da prikažem kakvim su stradanjima bila izložena i što su sve proživljava djeca na svim stranama u Drugome svjetskome ratu.
Vaš otac, ilustrator Vladimir Kirin, najpoznatiji je po svojim ilustracijama bajki, a i Vi u Vašim romanima često spominjete bajke (Crvenkapicu, Bijelog jelena i dr.). Koje bajke najviše volite i postoje li neke koje Vam možda nisu drage?
–Tata je doista ilustrirao mnogo bajki: Andersena, pa Grimma, Robinzona (iako to nije bajka), Gullivera… Ja sam odrastajući pomalo i živjela u tom bajkovitom svijetu. Naročito su mi se sviđali patuljci i naravno, životinje. Ipak, mogu reći da su meni osobno mnoge od tih Andersenovih, a osobito Grimmovih priča, zastrašujuće. Kad je moj sin bio mali pa sam mu čitala prije spavanja nije htio slušati takve priče – uvijek je tražio one bez jako dramatičnih i strašnih momenata. Pitam se zašto je to bilo namijenjeno djeci. Moje priče ne sadrže takve drastične elemente: smatram da nisu potrebni, a nisam sigurna ni da ih djeca vole. Za moj ukus to je predrastično. Ali možda sam jednostavno previše romantična.
I dalje vezano uz ilustracije, kakva su Vaša iskustva s ilustratori(ca)ma Vaših djela? U kolikoj mjeri sudjelujete u nastanku ilustracija i jeste li njima zadovoljni?
– Imala sam pozitivnih, a mogu reći i negativnih iskustva. Od svih naslovnica mojih romana najviše mi se sviđa ona za Opasan izlet [rad Damira Brčića]: forplan bicikla vrlo je inventivan, mislim da je ilustracija jako zgodna, zanimljiva i moderna. Drage su mi i ilustracije Borisa Kolara za prvo izdanje Klopke za medvjedića. Moje su priče realistične, pa želim da takve budu i ilustracije. Kolarove crteže obilježava taj realizam, ali s jednim malim odmakom, tako da su vrlo duhoviti. Lijepe su i ilustracije Branke Nikolić Nare za nova izdanja Bijega u košari i Klopke za medvjedića. Bilo je i manje dobrih, “tvrdih” ilustracija. U izradi ilustracija ne sudjelujem previše, iako to ovisi o urednicima i umjetnicima. Miroslava Vučić[1] se, recimo, jako brine oko ilustracija.
Završili ste studij engleskog i njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu. Zašto ste odabrali baš taj studij? Čime ste se željeli baviti po završetku studija i jeste li ikada radili u struci?
– Mene je oduvijek zanimao film. Sjećam se da sam još u osnovnoj školi razmišljala o tome kako bih se rado bavila filmom. No onda nije bilo Akademije i sličnih institucija pa mi se sve to činilo dalekim i nemogućim. Onda se moja klapa upisivala na engleski, pa rekoh idem se i ja upisati, kud svi tud i ja, bez mnogo razmišljanja, misleći jedino na to da bih najradije radila nešto vezano za film. Onda sam upoznala svog budućeg muža i započela suradnju s njim. Ime mi se nikada nije pojavilo na špici, osim na Jelenku, ali meni to zbilja nije bilo važno. Voljela sam snimanje, pripreme, rad na scenariju… I tako, upoznala sam ga kada mi je bilo 18 godina i odmah smo počeli surađivati, još i prije nego smo se oženili.
Volite li susrete s čitatelji(ca)ma? Postoji li kakva zgoda s tih susreta koju posebno pamtite?
– Voljela sam, sada više ne. Na susretima je uvijek bilo dosta zgodno: djecu bi najviše zanimalo kako je bilo na snimanjima, pa sam uglavnom pričala o tome, a rado su slušali i o tatinoj vjeverici. Najčešće su mi postavljali standardna pitanja: Kada ste počeli pisati? Zašto ste počeli pisati? Koja vam je najdraža knjiga? Zašto ste tako kasno počeli pisati? No s vremena na vrijeme iskrsnulo bi i neko neobično pitanje nad kojim bih se zamislila. Na jednom od tih susreta, u četvrtom razredu, jedna me djevojčica upitala: “A zašto sve vaše knjige završavaju sretno? Pa u životu nije uvijek sve sretno!” Mala djevojčica, moglo joj je biti 10 ili 11 godina. Zbilja me zatekla. “Imaš pravo”, odgovorila sam. “Ali kad već u životu nije sve sretno, onda neka je barem u mojim knjigama!”. Dugo sam razmišljala o toj djevojčici. Čak sam odlučila da za promjenu neću napisati sretan kraj – ali na kraju ipak jesam, ne mogu protiv sebe!
Pratite li suvremenu književnu produkciju za djecu i mlade? Čitate li suvremene romane, priče, poeziju za djecu i mlade, i ako da, koje je Vaše mišljenje o njima?
– Ne
pratim. Znam za Harryja Pottera, ali nisam čitala romane niti gledala filmove.
Inače volim čitati. Spomenula sam da ne volim čitati krimiće – doduše, čitala
sam Georgesa Simenona, ali to su više psihološki krimići, a ta me psihološka
strana zanima. Ne volim niti komedije, laganu literaturu općenito. Volim
realizam, dramatične i biografske knjige, to je moj žanr. Najdraža knjiga u
djetinjstvu bili su mi Junaci Pavlove ulice, to mi je bilo krasno.
Tužno, ali krasno.
[1] Urednica u nakladničkoj kući Školska knjiga
